IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Korjenite promjene valjda su najteže provedive. To je tako. Uvijek ima ljudi koji vide koliko su nužne i neodgodivo potrebne, a ima i onih drugih koji se bore očnjacima i kandžama da se promjene ne dogode. Nažalost, ovi drugi obično su oni čije vrlo često pozadine griju fotelje lokalnih i globalnih samouprava.

Ne želim vjerovati da će uvijek sve ostati ovako kako je i ići samo unatrag. Ne prihvaćam takav ishod ni zbog svoje djece, njihove djece ni zbog sebe same.

Reći ćete da sam dosadna s tom kulturom u gradu više. Možda i jesam. Ali kad vidim što nam nedostaje onda o tome pišem, vrištim i postavljam pitanja.

Postoje mnoge udruge. Ovih dana naišla sam na komentar kako su udruge „paraziti na proračunu koje ne rade ništa“. Iako sam sigurna da postoje i takve, baš kao što i u svakoj garnituri radnika ima neradnika, ne mogu razumjeti generaliziranje svega i trpanje svih u isti koš.

 Postoje ljudi koji žele promjene. Koji imaju ideje, rješenja, nove sadržaje. Postoje entuzijasti koji održavaju amaterska kazališta pa makar i za tri gledatelja u publici. U prostoru kojeg je kako čujem  Grad „dao“ crkvi pa ga sad koristi više udruga. Čest sam gost tamo pa vidim  derutnost tog prostora. Slika kulture jednog grada koji sve što smatra kulturom strpa pod „kulturno ljeto“. Pod je oguljen, na pozornici su rupe opasne po život.  Struja radi  tako da te strah upaliti svjetlo. Toalet kako kad. Vodu  nekad imaju.  Grijanje isto tako, hlađenje nikako. Stolice su jeftine i plastične kakvima u jednom kulturnom centru nije mjesto. A zašto? Zato jer svi šutimo. Dani Kaštelanskog kazališta održavali su se s rupetinom iskopanom mjesecima ispred ulaza. Nitko ništa.

Postoje  ideje o kulturnim događanjima koji nisu pod nijednom bojom stranke nego su osmišljeni da slave ljubav i kulturnu raznolikost.  Gaze se u startu. No pasaran. They shall not passs.

Postoje ljudi koji bi tako rado volontirali svojim znanjem, voljom i ljubavlju za ovaj grad. Oni koji su proputovali svijeta i vidjeli koliko može bolje. Koji znaju bolje ali ne žele ljubiti ničije dupe.

Zar se baš sve može izbrojati papirićima u novčaniku? Sve mora ići kroz interes? Prodavanje obraza pod prihvaćanje nečeg čemu ne pripadaš po vokaciji vrste pod kojom si rođen.

Pitala me ovo ljeto  mlada turistkinja gdje je „book cafe“?  Nemamo. Kino? Nemamo.

Ok, nema veze, htjela je da je uputim na biciklističku stazu onda. Nemamo.

Neiskorištena rivijere apsurda. Kilometri ljepote  lijeno rastegnuti, servirani na razvlačenje i gaženje onima koji ih ne vole.

Za sve što želimo treba nam 158 papira i dozvola koji su besmisleni i ne vode nikuda. Osim u onom pravcu odustajanja na kojem se i najuporniji umore i dignu ruke radi svoga mira.  Zovu ih „parazitima na proračunu koji ne rade ništa“.  Valjalo bi  malo pročešljati garnituru redovno zaposlenih ugovorom na neodređeno vrijeme koje mi plaćamo, pa možda jednom zauvijek objasnimo što „parazit  na proračunu“ zaista znači.

U koga uperiti prstom ? Evo ja ću za početak u samu sebe. 

A ti?


KOMENTARI: