IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Ništa nije snažnije od osobnog iskustva. Nijedna knjiga, razgovor, pjesma ili priča neće te dodirnuti na način kakav to može samo osobno iskustvo. Tvoja koža, tvoja krv, tvoja radost ili tvoja bol. O ovom  potonjem priča se šapatom. Samo s najbližima, u tišini poznatih zidova da ne čuju ljudi kako ti je teško. O boli se priča sa sramom jer bol nije  poželjan modni dodatak. Taj nasilni  ukras na životu kojeg nismo željeli. Ožiljci, bolesti, kiretaže nisu stvarnost instagrama pa kao takvi bivaju skriveni, nepostojeći u užasima u kojima su nastali.

Osobno iskustvo postane tvoja istina. Pečat. Jedino čemu možeš istinski vjerovati, s dokazom u sjećanju ili papirologiji otpusnog pisma. Postane stvarno i samo tvoje, dolazi u paketu s izborom što ćeš s njim. Pričati, šutjeti, praviti se da se nije nikad ni dogodilo.

Mentalitet u kojem smo zapeli dolazi na naplatu. Trenutak prozvan važnim - u kojem svjedočanstvo jedne žene koja je na kraju krajeva ipak samo žena i ima vaginu, osjećaje, sise, menstrualni ciklus i onu ljudsku želju da se prema njoj odnose s poštovanjem. Trenutak je važan jer je, gle čuda,  žena iz Sabora odlučila progovoriti o svojim „intimnim problemima“ kako je to objasnio jedan od vrlih zastupnika, koji ni ne sluti kakav je osjećaj kad ti hladni instrumenti stružu život koji si toliko voljela, a koji život više nije. Na živo. Ne znam dolaze li mi suze više od sreće jer se o problemima govori  ili tuge što je osobno iskustvo jedne među tisućama drugih žena  postalo portal otvorenog tipa, s pozivnicom za ranjene da smiju govoriti. Gdje smo do sad bile?

Ništa nije snažnije od osobnog iskustva. Tvoja koža, tvoja krv.

Kao da po prvi put čujemo kako se tretira žene po hrvatskim bolnicama. Javna je tajna da nas se naziva kurvama, kravama, razmaženim derištima…da nas se ušutkava kad vrištimo od boli dok rađamo, određuje nam se vrijeme dojenja, pišanja, hranjenja. Određuje nam se na koji način će nam iščupati plod utrobe koji se ne razvija. Stisni zube i šuti. Ako imaš sreće dobiješ injekciju u ušće maternice, u ono mjesto kroz koji je trebao poteći život i boli te mimo toga. Boli te užasno jer ti se trga svaki atom tijela i duše, a ti šutiš jer misliš da tako mora biti. Ako i ne misliš opet šutiš jer ne znaš bolje, šutnjom si zadojen.

Dok god doktore, političare, bilo koga na nekakvoj „važnijoj“ funkciji doživljavamo kao nekoga iznad nas, kao nekoga kome se donose pršuti i najskuplja pića i kome nije dovoljna njegova plaća za posao koji obavlja ponižavamo sebe, njih i sve one koji dolaze iza nas. Dajemo dozvolu za naplatu ljubaznosti i empatije. Apsolutno svjesni svoga čina.

Urlaju ljudi na učitelje zbog četvorke koju su dobili njihovi prinčevi i princeze umjesto petice za koju su roditelji najkompetentniji za procijenit koja im ocjena treba. Urlaju na tete u vrtiću jer je jednu Anu jedna Mare počupala za kikicu na glavi. Urlaju žene na druge žene jer joj nije stavila lajk na sliku objavljenu putem Facebooka.

Kasape se žene. Godinama. Ne urla nitko. Osim one od boli. U tišinama hladnih zidova, zadojene šutnjom.  

Ako je bol jedne žene iz Sabora bila razlog za prekid šutnje tužan je to slučaj. Ali imam osjećaj da napokon netko u Saboru radi svoj posao koji to indirektno nije. Žena iz Sabora govori ono što nas se tiče. Nas. Male ljude koji smo zaboravili svoja prava.

 Ali samo zato jer ništa nije snažnije od osobnog iskustva. Tvoja koža, tvoja krv, tvoja bol.


KOMENTARI: