IZ KANTUNA O SVEMU SVAČEMU I SVAKOME
Ništa se ne mora. Baš ništa. Uvjerenja o moranju kao društvenom propisu, udovoljavanje svemu i svima, dohvaćanje zvijezda koje su vidljivo nedohvatljive a uporno ih lovimo kao mačka vlastiti rep…..uludo…….u krug.

Školuj se, udaj , rodi djecu, odgoji, školuj ih , oženi , idi u penziju, umri bez dugova bankama, poreznoj  i zdravstvenom. Sebi možeš ostati dužan za sve što si htio i sanjao ako ne ulazi u poreznu karticu i neće ti smanjiti dječji doplatak. Ko ga šiša, ne'š ti tebe!

Ne mora se jesti uvijek i samo zdrava hrana, redovito vježbati, ići u školu, šišati nokte, biti pristojan. Ne mora se nužno voljeti sebe ni drugoga,  imati djecu, održavati zdrave odnose s ljudima. Ne mora se.

Ali kako moranje tako i nemoranje  nosi svoje posljedice.

Počela je nova školska godina. Obilje moranja upakirano u nekoliko puta po 45 minuta na dnevnoj bazi. Moranje koncentriranog  sjedenja 45 minuta. Pa pauza, pa opet. Pa pauza, pa opet. Nova avantura u kojoj je naoko važno koliko si mudar i vrijedan i što sutra želiš postati. Kotrljanje školske reforme koja  se spominje valjda i pri reklamiranju regeneratora za kosu, kotrljanje je uzbrdo.  Sa hrpom otpora i nespremnih voljnih i nevoljnih djelatnika. Uvedena je obavezna informatika za pete i šeste razrede. Djeci koja od sedme godine barataju micro bitovima, imaju vlastite youtube kanale i rade stop motion animacije u Adobe programima na način jednostavan kao što  im baka  pokrpa poderanu čarapu.  Jedva čekam vidjeti način učenja i kako su ga prilagodili novim generacijama. Možda se ugodno iznenadim.

Uvjerila sam se da postoje ljudi u prosvjeti koji provode internu reformu. Kako? Tako što su inventivni, svoji i ne robuju samo i isključivo tablicama koje su im poslali oni koji ih kroje. Ljudi koji se ne boje razmišljati izvan kutije  i ne treba im dozvola za kreativnost.

Ništa se ne mora. Baš ništa. Ne mora se biti ni optimist ni pesimist da bi vidio što ti se pred očima događa u svim segmentima društva. Evo na primjer, kad ti zatreba hitna pomoć i nazoveš u Stari, ako je ekipa na terenu pomoli se svim bogovima koje imaš u rukavu jer ti nema tko pomoći. Ti vrijedni ljudi ne mogu biti na dva mjesta u isto vrijeme, tako da ti ne treba ići k njima jer ih nema. Grad od 40 000 ljudi ima dakle na raspolaganju jednu ekipu hitne pomoći koja mora pokrivati sve situacije. Muka mi je tih ljudi jer su anđeli i čarobnjaci, i Supermani po potrebi. Niti imaju sredstva niti dostojanstva u poslu koji rade. Ne mora se o njima razmišljati, dok ti ne zatreba.

Ništa se ne mora.

Ni pisati svaku nedjelju, a čitati još manje.

Ali kad smo već tu, kad smo već upakirani u različita tijela neprepoznatljivi po esenciji onog zbog čega jesmo to što jesmo- da smo bar veliki u tom nemoranju.

Volim pisati kad imam o čemu, kad imam zašto. Kad me nešto žulja i držim da nije pravedno. Volim pisati o ljepotama i o problemima koji smetaju ljepotama da se razviju. Ali nećemo se više čitati baš svake nedjelje. Zato što ne zaslužujete polovični osvrt ni polovični pristup ijednoj temi koju serviram, a jednostavno ne stignem svaki tjedan ponuditi vam tekst kako bi htjela. Svaki spisatelj ima u porama potrebu poštovati svoje čitatelje. Ne uvrijediti ih. Pokazati im da nisu sami i ponuditi im svoja slova i misli da se u njih upakiraju,  prepoznaju kao doma i sakriju kad je teško. Netko uvijek čuje i razumije, mi čitači to najbolje znamo.

Ništa se ne mora. Ali bilo bi dobro da pripazite na sebe kao što pazite na svoju djecu ili one koje volite najviše. U redu je smanjiti pokoju obavezu i količinu posla ako jednostavno više ne stižete. U redu je reći „ ne stignem“, „neću“ ili jednostavno „ne želim“. Prilagoditi svijet na svoje postavke, instalirati „JA“ aplikaciju za koju vas nisu učili u školi kako se instalira. Na vrijeme. Prije nego vas svo moranje zdrobi pa nazovete hitnu  a ekipa je na terenu.  Pa se savijete na kuhinjskom podu, sami i ljuti…..pa pomislite kako ste MORALI znati bolje.

Ali ništa se ne mora. Baš ništa.


KOMENTARI: