IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
U petak je zatvoreno kulturno ljeto u Kaštelima. Bila sam na koncertu, kao i svake godine jer volim taj tren Dalmacije u Dalmaciji. Nije čest, nedostaje ponekad. Iako su klape danas više bendovi, ni to mi ne smeta dok god grupa muških glasova pjeva onako iz duše i srca a publika se giba u transu pripadanja svakom od tih stihova.

Dojam s kojim sam išla doma nije nestao ni jutros, neće ni sutra i još neko vrijeme. Spoznaja  koju odavno držim  jedinom točnom  je da čovjek može biti dobar samo u onome što iskreno voli. Svi ti ljudi iz klape Rišpet koji su zaista bili izvrsni bave se nekim drugim poslovima u svakodnevnom  životu. Ljudi koji rade kao medicinari, profesori, ekonomisti…štošta. Ali kad ih gledaš na sceni, te izraze lica, strast iz svake note, nesvjesno gibanje tijela i pokrete ruku koje ti onako usput daruju još mrvu čarolije- spoznaš da je to esencija onoga što jesu. Živost smještena u  sjajne oči koje svijetle do svakog oka, uha, duše koja želi čuti.

Život bez strasti nije život.

Isto kao što silovanje situacije nije život. Kad se pošto poto hoće biti nešto što nisi. Samo zato jer ti je to bila mater, otac, prijateljica ili uzor iz medija.

Ista je stvar i sa glumcima amaterima iz Kaštelanskog kazališta. Mahom su to ljudi koji imaju poslove u sasvim drugim branšama. Učitelji, medicinari, pravnici… Ali kad vidiš jednu medicinsku sestru koja je upravo odradila noćnu smjenu, ili 12-satnu dnevnu s kojim guštom dolazi na prove, kako joj oči sjaje dok oživljava novi lik opet se vratim na ono od maloprije-to je esencija onoga što jesu.

Pa se pitam tako, što nesretnima učini ljude? Lijenost da se pronađu ili strah da se prihvate? Kako sretno živjeti neispunjen?

Mali smo grad. Malo nas je. A opet ne tako mali da podrškom ne bi jedne druge bodrili. Svi prestrašeni, užasnuti svojim skrivenim ljubavima….svi zbunjeni signalima koji vrište u tišinama i mole vas da ih pustite van…poslušajte se. Pronađite svoju svrhu. Uvijek će biti hejtera  i zviždača. Uvijek će biti onih koji neće razumjeti jer se boje razumjeti.

Ali uvijek će biti i onih koji će uživati vidjeti vas sretne i naučiti ponešto iz te sreće.

Plešite, pjevajte, pišite, šivajte! Gradite, crtajte, trčite, ljubite! Što god te nosi sretnog u onom bestežinskom stanju i čini sretnim a drugoga ne oštećuje - prigrli. Razvijaj!  Svi smo djela Velikoga. Ako nas takvima vidi, zašto mi izabiremo biti gluhi i slijepi za sebe?

Bez duše ništa nije sveto, ne ostaje i nema smisla.

Kako ono pjeva Grašo: „ Il' imaš dušu il' si nula od čovika…“


KOMENTARI: