IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Ovaj protekli tjedan otišlo je nekoliko ljudi iz našeg malog mista. Iznenada, bez najave. Ljudi pred kojima je po pretpostavkama ostalo još toliko života. Najstariji među njima imao je tek 60ak godina. Tuga u tolikim očima.  

Jeste li ikada razmišljali kako smo mi ljudi sebična vrsta?  Kako se deklariramo kao veliki pobornici Velikoga,  a onda kad netko ode u nama nedokučivu dimenziju ostajemo neutješni sa hrpom pitanja. 

„Zašto“ nam je najdraže. Kao da bi ijedno „Zato“ nešto promijenilo.  Ima ona jedna lijepa izreka koja kaže : „ Ne tražite odgovore na takva pitanja, jer ne biste ionako mogli živjeti s njima. Samo ste radoznali.“

Ali… zato smo ljudi koji žive iz duše i ega. I sve što živimo izlazi  iz subjektivnih emocija, nadanja i nedostajanja nekoga koga smo nadljudski voljeli. Nedostaju nam lica i dodiri, poznata boja glasa i geste u kojima smo svoji. Poznati obrazac dana koji prolaze, pozdrav s vrata kad se vraća kući, zvuk koraka po stepenicama. Navika u kojoj smo komotni biti to što jesmo  ne želeći se mijenjati zbog promjena koje dolaze. Nepredvidivi protok života koji ide kamo mu je ucrtano.

Ponekad tako razmišljam koliko nas te pretpostavke o primjerenosti godina za živjeti ograničavaju u  življenju samom i koliko se oslanjamo na starost kao rok koji nas ide. Stalno se opterećujući što je i kako primjereno kojim godinama. Kad i koliko.

Kad je to po nama u redu umrijeti? Znači li samo smrt u devedesetoj opravdan odlazak ? Može li se i život prekinut u mlađoj dobi smatrati ispunjenim životom?

Teška tema makar i za samo razmišljanje, jel' da?  I meni je.

Nitko ne zna koliko je tu. Kad je ona zadnja šetnja koja nam je namijenjena. Nitko ne zna kad je taj zadnji vjetar koji ćeš osjetiti u kosi ni koga ćeš zadnjeg poljubiti prije nego poljubiš  Boga samog. Nitko ne zna koliko još ima vremena za nauživati se boja i tekstura ove predivne šarene planete, ni koliko mu je vremena ostalo za isprike koje je ostao nekome dužan….za oproste i poneki nestašluk zbog kojeg bi bar na tren opet bili djeca.

Zamisli da ti je sutra putovati. Pa sutra opet…. da je sutra. I tako stalno. Da ti je uvijek nekako tinjajuća svijest kako će se jednom oglasiti zvono za kraj tvoga puta. Nitko od nas neće smrti pobjeći. Ali da smo živi dok nas ima - to nam želim.

Da nas žive ne ždere vlastita savjest zbog ponosa ili kvazi-uvjerenja kako smo bolji ili važniji od bilo koga. Da su naša prava veća od ičijih.

Da se smanjimo u nadmudrivanjima, a narastemo u prolaznosti od koje smo satkani. Želim nam svima sposobnost da vidimo širu sliku mape postojanja, da smo sitni ili ogromni koliko je vjere i ljubavi u nama. Za nas same i sve one koje smo na svom putu susreli, dotakli, zavoljeli, izgubili…

Da smo ljudi jedni drugima. Da se štujemo  po djelima i pamtimo po dobru. Da toleriramo razlike jer svi isti dišemo zrak, istih užasa se bojimo.

Zagrlite čvrsto ta blaga koja dišu pored vas. Pričajte o svemu. Budite ponekad šašavi kao dijete. Smjestite isprike u zgodne rečenice i isporučite ih oči u oči oslobađajući se. Napravite listu stvari koje oduvijek želite napraviti a niste i počnite raditi na njoj. Nitko nam sutra ne jamči.

Nema broj godina ništa sa ispunjenim životom. Netko se sa 30 naživi, a netko sa 90 ode prazan.

Ali da smo živi dok nas ima- to nam  svima želim.


KOMENTARI: