IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Nema broja koji bi izmjerio broj prolivenih suza ovih dana u Hrvatskoj. Što od sreće i ponosa zbog nogometa, što zbog tuge za Oliverom. U našem malom mistu otišlo je nekoliko ljudi.

Emocija smo. Sve ono što nas čini živima, ljudima. Ono što nas razlikuje od svega i svih. Ono što osjećamo čini naš  život. Kratke crtice mikro sreća, usputnih tuga. Oduševljenja, otkrivanja, opraštanja, ljutnje, strasti. Osjećaj pripadnosti nekoj obitelji, grupi ljudi koja voli kao mi, sanja kao mi, plače kao mi. Osjećaj da nismo sami u svojim samoćama.

Zašto je toliko velik bio Oliver? Za razliku od svih onih koji su ovih dana po društvenim mrežama i medijima servirali svoje fotografije s njim, stavljajući sebe i svoj ranjeni ego u prvi plan, on je bio tek Oliver. Čovjek koji je volio pjevati o ljubavi i moru. Autentičan i svoj.

Kroz njega su opjevani toliki životi, sudbine, izbori i odustajanja. Sve ono što postoji u našim mislima, o nekom tamo koga sanjamo tajno, o ljubavima koje su se potrošile putem.... o praštanjima očevima i majkama, o lipim anđelima u najdražim očima. Nije mu bio problem, biti kanal za sve nas. Sinjal  u mraku crnih mora u kojima smo se pogubili  da uz sve nježne riječi svijeta doplivamo natrag sebi.

Čini mi se da to nisu suze za tijelom kojeg nema više u šetnjama zemljom. Plačemo li zbog straha da je neizreciva ljepota jedne duše otišla dalje u ono što ne razumijemo, a mi mali i ovisni o takvim kanalima ostajemo na vjetrometini prepušteni sebi samima? U čije ćemo se riječi sakriti kad nalete vjetrovi?

Ivana Plechinger divno je rekla:“Ono što ostaje uvijek ljubav je.“

A privilegija da ćemo se, dok nas ima, moći ušuškati u tu rašpu i najdraže stihove koje nam je ostavio u testament nema cijenu. Nijedno HVALA nije dovoljno za takvu ostavštinu. Nijedno.

Simbioza tisuća ljudi čija srca kucaju kao jedno. Za lijepo i za tužno. Gomila ljubavi u koracima, pjesmi na usnama, laticama u rukama,suzom iz oka. Zajedništvo i punina. Jer smo isto voljeli, isto htjeli. Tako je oduvijek bilo, ali kao da predugo  nismo znali ili nismo smjeli. Zaustavljeni novinskim natpisima koji potpiruju mržnju i podijele. A tako silno želimo vjerovati u ljubav, jer je to jedina vjera koja ima smisla. Svaka vjera u ljubav vjera je u Boga samog.

I što ćemo sa svom tom euforijom koja nas je zadesila? Nakon vrištanja i plakanja, kad je sve presušilo.... i suze i novčanici, jesmo li nešto naučili? Poistovjetili se s uspjehom nogometaša ili autentičnom dušom jednog pjevača koji su svoju misiju na ovom svijetu ispunili? Gdje smo tu Mi? Naša misija? Jesmo li baš tako sami kako nam se čini? Ili smo lažno skupa samo u euforijama?

Poimanje svijeta dano nam je na izbor samim time što imamo razum. Ali ono čime ne upravljamo, čime se ne da kalkulirati na duge staze su osjećaji. Onaj tren pred san kad se više nemaš snage lagati, možda tek željeti snagu za novo sutra u kojemu ćeš, obećaš si, biti svoj. Pa dok te ima. Takvog kakav jesi.

„Ako smo svi sami, onda smo i u tome svi zajedno.“-K.Bates


KOMENTARI: