IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
„Izgubljena jučer, negdje između izlazaka i zalazak sunca, dva zlatna sata, svaki opremljen sa šezdeset dijamantnih minuta. Nikakva se nagrada ne nudi jer oni su zauvijek nestali“
Horace Mann

Kažu da ništa nije teže iskorijeniti od loše navike. U bilo čemu. U navikama loših odnosa-počevši od odnosa prema samima sebi. I onda se čudom čudimo kad nam sve u životu zapinje. Što ste jeli jutros za doručak? Velika većina pojela je usputno pecivo i popila kavu iz navike. Niti ne razmišljajući što trpamo u sebe. Uzimamo se zdravo za gotovo,  ranjavamo se na dnevnoj razini po svim poljima upirući prstom u sva druga polja koja nisu naša. Projekcija krivnje u nekim očima čije nam šarenice skrivaju nas od nas samih. Odnosi iz navike, životi s nekim koga smo možda odavno prestali voljeti, ili nas guši disanje u istim prostorijama. Trpljenje situacija koje uporno žuljaju svaki živac od kojeg smo satkani. Bilo u obitelji, na poslu, bilo gdje. Iz navike.

A nijedno danas nema reprizu.

Slušam prije neki dan grupicu žena na plaži kako kritiziraju grad Kaštela jer nam neće omogućiti radne bilježnice za djecu. Lijepo bi bilo, naravno da bi. Ali ako gledamo to sa one neke druge strane kako ćemo ipak svi dobiti udžbenike za našu djecu - koji su itekako veća stavka - možemo li izabrati zahvalnost umjesto ogorčenosti? Što ćemo postići konstantnom ljutnjom? Iz navike.

Kako neke od tih žena poznajem pridružila sam im se u razgovoru i pitala ih koliko njih će udženike svoje djece prodati dalje i umjesto toga kupiti radne bilježnice?  Jedna me skoro odmah za vrat uhvatila, ljuta kao ris. „Kome ću prodati knjige kad su svi dobili besplatno!?“ Viče, urla, maše rukama dok se nervira.

-Pa znate, nisu svi. Velika većina djece Hrvatske nije dobila besplatne ni udžbenike ni ništa drugo. Postoji stranica na facebooku gdje ljudi prodaju i razmjenjuju (Razmjena i prodaja udžbenika Hrvatska). Postoji antikvarijat. Više njih. Mi smo, eto, imali sreće ove godine dobro proći.

Ono što želim reći je da uvijek ima načina za sagledati stvari iz najmanje dva kantuna. Najmanje. Graktati na bilo koju situaciju,a bez konkretnog riješenja koje eventualno imamo ne vodi nikuda. Ljutiti se na nemoć - razumljivo je. Ali ljutiti se na „problem“ sagledan isključivo subjektivno, a bez korištenja alata (čitaj: mozga) jednostavno nema smisla.

Zaglušujuća buka koja remeti život. Iz navike.

To mi spada u onu kategoriju kad svi spominju članovima HNS-a  sve po spisku, vladi, premijeru, predsjednici, gradonačelniku, a onda im plješu na svim događanjima i plaćaju im da ih i dalje prave budalama. Nema akcije, samo ljutnja iz navike. Ha!

Često nismo ni svjesni koliko se života lišavamo i dragocijenih trenutaka zbog loših navika. Gledajući vijesti, naravno loše, iz cijelog svijeta. Ogovarajući, brinući se. Jedući smeće. Bacanjem sati i sati na gledanje u ekran a da nismo ni svjesni da smo od tri sata tv-a, sat vremena gledali reklame. Iz navike.

Nijedno danas nema reprizu. Imamo li sreće doživjet  ćemo sutra. Ako i ne budemo.... danas imamo.

Neka vam ne bude iz navike.


KOMENTARI: