IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU, SVAKOME I VATRENIMA
O tome kako se može svjedočimo svi zajedno ovih dana. Kako se može disati kao jedan, željeti kao jedan, voljeti se bez podjela. Škola izvrsnosti autentične potrebe u nama za pripadanjem kolektivu koji vrijedi, napreduje i otvara nova vrata. O tome koliko je važno tko je onaj koji nas predstavlja pred svim bojama na zastavama koje postoje. Jer je tako u poretku svijeta, da je neki čovjek iznad drugih ljudi kao vođa i predstavnik određene grupacije, a ne lopov i uvlačigizuca što nam se prečesto zalomi da baš takve, eto, izaberemo.

Nemam pojma o nogometu. Dugo sam mislila da je“ zaleđe“ ono kad ti netko čuva leđa, smijte se slobodno. Ništa ne znam o prekršajima na terenu, o pozicijama na kojoj igraju ni o pravilima igre osim onog da je važno dati gol.

Ali znam ponešto o ljudima.

Ovaj gospodin Dalić zadobio je moju pažnju svakom svojom izjavom koju je davao prije i nakon utakmica. Toliko skromnosti, pristojnosti i znanja  u jednom čovjeku. Je li to moguće? Kod nas  u Hrvatskoj?!  Nakon svih onih prodanih duša, krkana nekulturnih sa paprčnjakom koji im viri iz usta dok pjevaju himnu Lijepe naše. Nakon svih frustriranih Šukera, Mamića koji su nam prodavali maglu i dresirali talente da donesu pare a ne da igraju balun onako skroz iz srca, iz pora, za narod. Izbornik koji se grli s igračima, plače bez srama od sreće i čovjek sa vjerom u svakoga od njiih. Rodom iz Livna. Meni je simpa kako mi svaki bosanac kaže da je  iz Livna pa zamišljam da je taj grad veličine New Yorka, pun ljudi koji se vole, podržavaju jedan  drugog i vesele se uspjehu onog do sebe. Ljudi, svaka vam čast. To je sloga. Nisam nikad vidjela Livno, ali bome Livnjacima kapa do poda.

Ako nam ičega treba i fali onda su to pozitivne stvari oko nas. Za ovu malu zemlju ljudi velikog srca ovih je dana čuo cijeli svijet. I ako si nogometni amater i pojma o tome nemaš, znaš kolika je ovo promidžba i znaš koliko gori google od ukucavanja  riječi  „ CROATIA“. Znaš koliko će puta slike prelijepih otoka, mora, slavonske ravnice zaslijepiti sve te ljude koji će učiti o Hrvatskoj. Poželjeti je upoznati, posjetiti, osjetiti.

Ako nam ičega treba to je zajedništvo.

Da zaboravimo podjele na sjever i jug, na hrvate i bosance, na hrvate i srbe, na hrvate i svijet. Zajedništvo da dišemo kao jedan. Za isti cilj, Za našu djecu. Za ostarjele majke koje preživljavaju s crkavicama od mirovine. Za posramljene očeve što skupljaju boce po gradu nakon Ultre u kojoj su uživali  stanovnici nekog dostojanstvenog svijeta iz kojeg se putuje i živi. Da zaboravimo da jal i ljubomoru. Da pružimo ruku jedni drugima.

Ako je lako složno navijati za našu reprezentaciju, piti hladno pivo zagrljeni  nadglasavajući se s cvrčcima u ove vruće, ljetne dane ajmo složno i nastaviti.  Tužno je gledati kako padaju zvijezde repatice bez ispunjenih želja. Kako im se sjaj izgubi u ništavilu mraka kojim su okružene. A sjajiti im je dano. Uz  sve druge sjajne zvijezde kojima je okružena, ni najmanje ničiji sjaj ne ugrozivši. Svoj vlastiti pogotovo.

Ajmooooo Hrvatska! Svi kao jedan! Dabogda zanavik!


KOMENTARI: