IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Još jedna školska godina je pri kraju. „Napokon!“ - reći će djeca. „Napokon!“ - reći će roditelji. Sad je vrijeme svih onih ucjena da dođu na svoje. Onih žalosnih i bolnih „ Ako prođeš s pet, dobit ćeš i ovo i ono...“rečenica. Sad je vrijeme dodatnog pritiska. Pričaju mi djeca u školi koliko se boje neuspjeha. Srame se pred vršnjacima, boje se učitelja, strepe od roditelja. Mali patuljci devet mjeseci poredani poput vojnika u školskim klupama. Nema dizanja sa stolice, nema pričanja, nema tu zapravo skoro pa ničeg lijepoga. Krivo posložena situacija tobožnjeg učenja.

U vrijeme googlanja kad ti je svaka informacija dostupna jednim klikom, jako je važno ne ustati 45 minuta  dok traje litanija o imenicama, a tebi osam godina, pa tako puta pet na dan. Jako je važno ne pitati „zašto“ jer to nije predviđeno kurikulumom. Jako je važno biti nevidljiv i isti, bež i neprimjetan. Uzoran učenik hrvatskog školstva. Tako da i kad odrasteš budeš pravi čovjek i hrvat, bez svog mišljenja, ovca u toru, poslušni sluga pokoran. Ali važno je da prođeš s pet.

To je najvažnije - samo što uopće nije!

Prije nekih mjesec, dva u Zagrebu se ubio trinaestogodišnji dječak. Prekrasno čudo sa toplim očima, voljen i svestran. Roditelji nisu ni slutili koliko je zaronio u mišljenja i ugnjetavanje svojih vršnjaka. U sustavno maltretiranje, izrugivanje, gaženje svakog njegovog talenta i ljubavi za cijeli svijet. Ne, nije to bio jedan od onih koji je želio pripadati svima i utopiti se u masi. Nismo ni svjesni koliko djeca znaju biti opasna jedni prema drugima. Grupiranja u male skupine sa idejom uništenja slabe karike. Čopor malih vukova. Ali koncentrirani na brojeve u kockicama, pohvalnice s kojima bi eventualno mahali po društvenim mrežama, ne vidimo ono bitno. Ne vidimo da odgajamo moguće probleme, loše persone kojima će se za sve pobrinuti mama. Djeca su odraz svojih roditelja. Vidite li se u njima?!

Ne vidimo da nam se djeca dijele po patikama. Da se dijele u grupe po tome kako im žive roditelji. Imućni sa imućnima, siromašni sa siromašnima, invalidi s invalidima. Da se dijele djevojčice po tome kakvu imaju torbu, pernicu, svakog dana novu odjeću i marendu iz dućana, jer sendvič iz bakine kuhinje uopće nije cool. Da se dijele zajedno sa majkama po kavama nakon škole, mame se biraju  po cijeni porculana na zubima, muževoj plaći pa biraju i društvo svojoj djeci.

Izvrsno, samo što uopće nije!

Ono što ne vidimo je da su tužni kad ih se ne prihvaća kao one koji jesu. Ne vidimo da se srame svojih talenata i ljubavi prema toliko toga čega nema u udžbenicima. Tihe djevojčice koje obožavaju nogomet, možda. Nježni dječaci koji razmišljaju o tome koliko je točno zvijezda na nebu i tko ih je prosuo baš tako. Ali nema album sa sličicama o tome. Samo o nogometašima koji su aktualni danas, a  već sutra će možda biti nitko i ništa.

Ono što ne vidimo je koliko se boje. Koliko su zbunjeni svim tim očekivanjima. Zaustavljeni umovi u razvoju. Omeđeni nametnutim granicama kvadratića u koji stane nešto između jedan i pet, kao parametar njihove tobože vrijednosti.

Ono što ne vidite  su poneki  odsutni pogledi preko sata. Skrivene tuge i pitanja. Želja za nečim većim, nečeg još – što još nisu pronašli u svojim učionicama. Podršku da su na dobrom putu. Satove razrednika i kad nije po rasporedu - jer ti su satovi najpotrebniji. Ono što ne vidite je ta ogromna potreba da im netko kaže koliko vrijede, bez obzira na brojeve u imeniku. Baš kao takvi, kakve ih je Veliki stvorio. Dajte im pohvalnicu na kraju školske godine, sigurno ćete pronaći razlog zbog kojeg ih pohvaljujete. Napišite je srcem, svojim rukama. Za ljubav koju su vam dali. Za trud, volju i hrabrost da rastu u nazubljenom svijetu, jer nije im lako.  Dajte im pohvalnicu jer su opstali i ovaj razred bez da su se priklonili lošem društvu i ostali su vjerni sebi. Reforma školstva samo je paravan za bacanje novca, ništa se nažalost neće tako skoro promijeniti. Ali interne reforme provode se u kući. Mijenjanjem stavova i oslobađanjem od tuđih mišljenja mijenjamo svijet.

Ne mogu pojmiti da se djecu ucjenjuje ocjenama, da im se prijeti kaznama i stavljaju se zidovi između roditelja i djece jer „nisu zaslužili“ vesele praznike  kad nisu odlikaši.

Ostavite se klanova, umrežavanja i kreiranja njihovog društva. Djeca uče čineći. Neka se druže sa djecom, pa i  onom s kojima vi nikad ne bi. Ogledavajući se u različitostima najbolje se filtriraju stavovi o tome što smo i što nismo. Ostavite ih da odrastu sretni i svoji. Da postanu dobri i čestiti ljudi, dobri  prijatelji, oni koji kad vide da je netko pao pruže ruku, umjesto da ga preskoče uzdignute glave u preskupim patikama.

I pohvalite ih ! Ako je trojka najviše što su mogli, onda bravo za tu trojku.

Dajte im taj komad papira za kojim vape. Iz vaših im je ruku ionako najdragocjenija.


KOMENTARI: