IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Dobro je. Kažu da uvijek može gore. I može. Ako ćemo uzeti u obzir da tamo negdje u svijetu i danas ginu djeca zbog izopačenih egoista koji bi svoju sliku na zastavama, novčanicama, na svakom čelu hodajućem.

Dobro je. Ako ćemo čitati samo crnu kroniku, tko je koga, kada i gdje izmasakrirao, silovao, pokrao. Tko je kome dužan, tko je utajio porez i koga je pričekalo sa metalnom šipkom u mraku.

Dobro je. Neki nemaju priliku ni ići u školu, ni pojesti topli obrok svaki dan, i nemaju nikoga tko ih voli. Nekome je upravo otišlo najvoljenije u nepovrat. Netko se rastaje, dobiva dijagnozu od koje nema dogodine.

Dobro je. Kažu da uvijek može gore. I može.

Kad bi živjeli po takvim parametrima ekstremno loših pojava koje mogu zadesiti čovjeka.

Ali može i bolje!

Ne tražeći kruha preko pogače, može i bolje. Može se graditi dostojanstvo na temeljima morala, one mrve dobra koja nam je ostala. Može se željeti bijeg iz umorne stvarnosti ove izmrcvarene zemlje koja živi još u spomenicama umornih heroja, tužnih kad vide za što su se borili. Može i bolje! Ne tražeći savršenstvo nego pristojnost jednog življenja po svima parametrima. Pravo na redovan zdravstveni pregled. Pravo na školovanje u kojem je dijete na prvom mjestu, jer nije! Djeca su opravdanje za utrošeni proračun uvaljenih guzonja koji nam prodaju muda pod bubrege. Prekrasni plodovi tolikih ljubavi opterećeni brojevima od 1 do 5. Reforma školstva?! Malo sutra. Školama nedostaje i papira i krede. Pusti milijuni bačeni u vjetar. Hrpa papira koji ne služe nikom i ničem. Da se napune vijesti i portali. Laži i obmane. Referendumi koje mi plaćamo bez pogovora. Knjige koje propadaju iz godine u godinu jer se u svaku od njih piše i piše. Vjerujem da zaista postoji skupina entuzijasta koji imaju dobre ideje, nesebične i na dobrobit onima kojima su i namijenjena. Ali te ideje ne prolaze. Jer Zemlja je ovdje ravna ploča. Jer se paradira za pizdarije. Jer se hoda za nerođene i odustaje od rođenih. Jer potpisuju ljudi ni ne čitajući više što to tamo piše. Apsurdistan.

Može i bolje!

Postoje ljudi koji nemaju potrebu reklamom prikazivati svoj život, jer im je predivan i pun bez nakićenosti tuđim mišljenjima. Postoje ljudi koji se fotografiraju po trgovima svijeta i objave je bez filtera jer je sama po sebi dovoljan podsjetnik na sreću. Zarađenu. Zasluženu. Pošteno plaćenu. Postoje ljudi koji znaju kako nije normalno da mjesečno država dobije od tvoje plaće nekih 1600 kuna doprinosa, a za izračun mirovine ti se za godinu uzme cijelih 60. Za dvadeset godina staža dobiješ 1200 kuna. Čista matematika. Baka dobije mirovinu, i ako je potpuno zdrava pa ne mora trošiti na lijekove moći će kupiti i mlijeko uz kruh svaki dan. Da se djecu uči dijeliti i množiti na ovakvim primjerima već u četvrtom razredu, možda bi imali nekakvu nadu da će jednom netko reći -dosta je!

Može i bolje!

Bilo gdje vani da ispustiš vlastiti izmet u ovakvo prekrasno more jer ti se ne plaća pražnjenje septičke jame, bio bi prozvan i ogoljen do kože. Platio bi toliku kaznu da bi ti je i djeca otplaćivala poslije tebe. Dobro bi promislio kud ćeš i kako sljedeći put s tim problemom.

Gledajući kako se prije neki dan betonom ubio lijepi komad šetnice u Nehaju, ne mareći za autohtonost kraja u kojem jesmo, a s druge strane se zakoče radovi na hotelima i restoranima jer “narušavaju kulturnu baštinu“ ne znam bi li se smijala ili plakala.

Može i bolje!

To što nismo mrtvi ne znači da živimo.

Samo da živeći šutke pristajemo sudjelovati u predstavi, sporednoj ulozi unatoč, naivno sretni dok glumimo.


KOMENTARI: