IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Koliko smo toga propustili zbog straha od osuda, zbog slabe vjere u sebe, koju nam dok su nas učili kako poslije obavljene nužda obavezno treba oprati ruke, nisu usadili u sistem. Učili su nas kako treba ustati starijim i trudnicama u autobusu, reći svećeniku „Hvaljen Isus!“, kako treba prati noge i zube svaku večer pa da je sad minus 18 u kupaonici. Učili su nas kako treba biti dobar i ponizan, slušati učiteljicu i ne daj Bože odgovarati starijima. Učili su nas držati žlicu, vezati vezice na cipelama, ispuhati nos - sve one stvari koje bi ionako naučili u svijetu. Malo koga su naučili da glas imamo kako bi se njime i koristili. Za razbiti svaku tišinu koja nam para postojanje i stvara kaos od upitnika na koje nitko nema odgovore.

Došlo je neko novo vrijeme. Kad ljudi u svojim zrelim godinama počinju odgajati sami sebe. Shvaćajući kako taj glas i misao u simbiozi imaju savršenog smisla. Kako mi možemo mijenjati svijet i utjecati na sliku svijeta u kojem dišemo. Neko novo vrijeme u kojem učimo djecu drugačije. Moralne vertikale koje poštuju i nas i drugog ostaju i na njima svakako treba raditi.... nisu to dinosauri koji će izumrijeti. Lijepo ponašanje, bon ton, opća kultura. Divno.

Ali usađivati djetetu sliku o snazi od koje je satkan nije ništa manje važan roditeljski zadatak.

Valjda se ove nove generacije neće bojati podići glas i boriti se za bolje. Jer ova hrpa nojeva sa glavama u pijesku u koju smo se pretvorili vodi samo u dublje rupe. U rupe u kojima se pogubiš. Pa tražiš svjetlo u drugima,zaboravljajući da ga sam nosiš.

Nećemo se otkotrljati natrag u djetinjstvo, idemo prema borama - ako imamo sreće putovati.

Putujmo pametno, birajmo prtljagu.....jer sve to što nosimo, sutra ostavljamo našoj djeci. Testamente naših života.


KOMENTARI: