IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
U ono neko vrijeme o kojem  još samo čitamo u čitankama i  slušamo u pripovijetkama sa usana naših baka, u jednoj sasvim običnoj obitelji rodio se sin. Drugo dijete,  nakon kćeri prelijepe, prvorođene. Lijepi dječak, visok i stasit od prvih koraka, a srca meka poput svile. Sin od oca kamenog i majke  baršunastom dušom okićene. 

Otac mu je bio čovjek koji je znao stvoriti, upraviti i pribaviti  sve materijalno za svoju obitelj i sebe sama, nimalo lak na lijepim riječima, sa pregršt očekivanja i zamjeranja koji je ponio u paketu s očinstvom. Nikada sina nije gledao kao čovjeka sa njegovim snovima, sa svim jučer i sutra koja mu smisao daju. Za njega je on bio neispunjeno očekivanje, kojem nikada neće pljeskati mase kojima se on klanja i od čijeg mišljenja  živi.  Drugačiji od svega što bi htio, ili što bi možda htio da je i sam nekad smio. Odrastati tako, nije bilo lako.

Ono što je stasitog dječaka ispratilo u čovječnost bila je njegova majka. Voljela je svu tu kreativnost i spretne ruke. Nikad ga ne deklarirajući u vrste i podvrste vlastitih snova. Bio je on njen sin kojeg je voljela kao takvog kakav je, jer divan je bio. Pričali su mi kako je po cijele dane radila. U vrtu,  kuhinji. Pričali su mi kako je mužu skidala cipele kad bi ušao u kuću, na što sam se zgražala. A kad bi uvečer sjela odmoriti uzela bi goblen vesti da ruke ne miruju. Naradila se sa 54 godine za nekoliko života. Onda je i Veliki rekao - dosta!  Pa zaustavio velebno srce da odmori.

Stasiti dječak sa početka priče imao je tada 25 godina. Oženjen i sa svojim djetetom od dvije godine. Slabo se sjeća mora ljudi koji su je došli ispratiti. Kažu da mjesto takav pogreb ne pamti. U tom danu otišla je majka.

Kad odu majke zastanu svjetovi. Sve zadrhti. Zaplače nebo ispred svojih razloga. Zaplače zemlja jer prima takav dar. Zaplaču oni koji ostaju za njom, kojima će miris njenih poljubaca zauvijek nedostajati.  Kad odu majke ostanemo za neizmjernu ljubav kraći. Neće nitko čitati naše oči tako kao ona. Neće nitko po koraku procijeniti kako si taj dan, ni koliko te boli svijet. Kad odu majke navale sva  suluda zamjeranja od ranije, prorade grižnje savjesti za one trenutke kad smo se inatili i gradili zidove bez ikakvog smisla samo da budemo veliki u svojim očima. Kad odu majke sjetimo se da je kasno i da jučer više nema.

Ispratila ga je majka u čovječnost. Svih njegovih 200 centimetara i sivo plavetnilo očiju toplih.  On se nije mučio sa savješću  i nije si zamjerao. Uvijek je bila ljubav za ljubav, ni manje ni više od toga. Ali i tada, pa i sada ništa je nikada nije moglo zamijeniti. Postala je ogromno nedostajanje. Ljubav u svakoj pori. Uspomena na ljepotu i snagu majke kao simbola svega što lijepo je, svega što od Boga je. Potrebnost uzajamne ljubavi koja se ne da objasniti riječima.

Postoje divni očevi, baš i sama imam jednog takvog.  Postoje predivne tete, bake, djedovi i rodbina. Postojimo sami pred sobom, Bogovi kojima se molimo. Postoje ljubavi ove i one.

Ali majke su i tlo i nebo. Majke su ključ za škrinju s blagom. Oproste prosipaju dišući. One su te koje nas donesu na ovaj svijet i mole se svemu što čuje da nas jednom mirne, kad im dođe čas, svijetu i ostave.  Ma kako bolno, ma kako sebično htjele doživjeti još koji dan uz nas da nas se nagrle i naljube. Da nam još malo ponove da se čuvamo propuha i da moramo jesti voće. Da budemo ljudi i da se borimo za sebe.  Preko svega će prijeći te lavice, samo da te sretnog ostave.

Pa evo danas, koje će skoro biti sutra, zagrlite svoju majku. Dajte da vas pogledom blagoslovi. Neka vas voli kako zna jer je tako najbolje. Dajte joj da vam bude majka i da sebi nikad ni jedno jučer ne zamjerite.

Svim majkama neka je sretan Majčin dan.


KOMENTARI: