IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Biti hrabar. Što to znači? Ne odustati od sebe i svojih snova bez obzira na vrijeme koje prkosi? Reći „Dosta!“ svemu što žulja po duši i obrazu? Odbijati društvena pravila koja ti nikako ne leže  kao jamstvo za miran život? Bež. Dosadan. Neautentičan.

Biti hrabar. Biti ono što jesi.

Tanja  ima nešto preko 40 godina.  Radila je zadnjih deset godina u firmi koja se bavi prodajom auto dijelova kao tajnica. Primala je, kaže, redovitu plaću koja nije bila loša. Majka je dvoje djece i u braku s čovjekom koji radi u istoj toj firmi. Oboje nezadovoljni, nesretni i umorni od vlastitog odustajanja. Posramljeni pred snovima koje su spremili u vremenske kapsule poput čudovišta ispod kreveta.

Otkako je poznajem, a to je nekih 20 godina, znam koliko voli plesati. Ne da voli - obožava. Tako je i upoznala supruga, na plesnom podiju nekadašnjeg Shakespearea gdje je njihala bokovima i aurom oko sebe poput kakve božice senzualnosti, komodna u sebi i savršeno uklopljena u sliku svijeta. I u njegove oči.
Kaže da je plesala onako kako se diše, bez razmišljanja, automatski i savršeno. Izgledala je tako živa. Života puna! Svoja.
Ne znam kako se to dogodi, da se takve plesačice, umjetnice, avanturistice... pretvore u tajnice ili blagajnice koje ne da ne uživaju u onome što rade, nego venu. Naočigled. Kako se svi ti snovi pretvore samo u odrađivanje obaveza, odgoj djece, zadovoljavanje normi. Kad odlučimo da je prekasno za ostvariti snove?

Razmišljam kako  u ovakvim razgovorima ljudi uglavnom kažu da nemaju izbora. Kako od nečega treba živjeti. U Hrvatskoj je, ponavljaju, teško. Nema smisla zanositi se iluzijama. Zar stvarno?! Zar su želje iluzije?

Tanja je dala otkaz na mjestu tajnice prošle godine u prosincu. Na čuđenje cijele obitelji i prijatelja. Priča mi kako se osjećala kao osuđenik koji je počinio neoprostiv zločin. Ali ona je odlučila osloboditi onu nesretnu u sebi.
Danas vodi plesnu školu u Splitu. Ima, doduše, nešto manju plaću nego što je imala kao tajnica, ali sretna dolazi kući. Djeca imaju primjer sretne majke u svom domu, a njen suprug onu božicu od nekada koja je njihala bokovima da raspleše svijet.

Kad odlučimo da je prekasno za snove?

Odustanemo li jer se umorimo? Jer ne znamo što smo točno? Odustanemo li zbog tuđih očekivanja? Zbog udovoljavanja roditeljima, partnerima, djeci, normama i običajima?
Tko stavlja točke na naše neizrečene rečenice?!

Biti hrabar. Nepokolebljiv da svoj mikro svemir urediš po svom. Neustrašiv da budeš u sebi slobodan, komodan. Da u vremensku kapsulu spremaš iskustva i trenutke istinskog ponosa jer se nisi kitio lovorikama ni pohvalama nevažnih persona. Jer si bio svoj i autentičan.
Jer nisi odustao od sebe.

Želje nisu iluzije. One su dio nas, poput nogu, srca, bubrega i emocija. Dio sustava bez navigacije. Bez uputstva za upotrebu. Ali ih nemamo za spremanje pod krevet, sigurna sam. Baš kao što sam sigurna i da nikad nije kasno za ostvariti ih. Ako se samo malo osluhnemo, i samo malo..... samo malo odlučimo biti hrabri.


KOMENTARI: