IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Bilo je negdje ovo doba godine. Imala je tad 30 i nešto. U braku. Predivna brineta, nasmijana i vedra. Jedna od onih kojima se uvijek veseliš kad ih sretneš u prolazu. U toj minuti čavrljanja napuni te pozitivom za sljedeća dva dana. Bilo je negdje ovo doba godine, jer znam da su je pronašli u fotelji pored okićenog bora i lampica koje su svjetlucale u izmjenjujućem ritmu neprestane mijene. Kažu da  je bila lijepa i tako hladna, ruku punih ničega... iscijeđena od očekivanja, udovoljavanja, od života samog.

Bilo je negdje ovo doba godine.
Svjetleća histerija apsurda. Prazne ruke u čekanju nedočekivog.
Odavno spava u ideji svojeg izbora, ali me, evo, uvijek iznova, lampice sjete na nju.

Razmišljam kako sam ljuta na toliko toga. Kako me boli nepravda. Boli me nacionalizam, rasizam. Boli me nedostatak empatije. Boli me što se dječji životi spašavaju telefonskim pozivima, a guzonje ne pitaju koliko košta bilo što. Boli me neorganiziranost i uhljebljenost na  svakom mjestu. Boli me nerad.  Kao na primjer neki dan kad nas je škola poslala na redovni godišnji pregled na higijenski zavod, a oni nonšalantno opale pečat kako smo savršeno zdravi i boli ih neka stvar kakimo li gliste ili anakonde ili imamo tko zna kakvu klicu koja bi se običnim brisom grla izolirala i liječila.

Takav jedan pregled košta  oko 200 kn po djelatniku. Samo u našoj školi nas je preko 80. Bačenih 16 000 kuna u vjetar. Samo po jednoj školi. Mislim da ih je samo u Kaštelima pet osnovnih. Sramotnost sustava koji vas uvjerava kako se ne trebate brinuti jer je važno da imate pečat. Za sve. Kad imate odgovarajući pečat ne treba se bojati sankcija.
O Đizs!
Pitam tako tih dvoje na šalteru higijenskog, hoćemo li obaviti nešto kad sam već došla? On igra igricu na ekranu kompjutera, a ona me, dok istovremeno stavlja sliku na fejs, uvjerava kako nema potrebe. Mogla sam imati rogove i rep u tom trenu, ni to ne bi primijetila, a kamoli jesam li zdrava za raditi s djecom.

Razmišljam kako sam bijesna na toliko toga. Na kojekakve humanitarce koji se vrlo rado naslikavaju u ovo doba, kad im lice bez obraza i dupe s obrazom bolje ispadnu na slikama nego u drugo doba godine.
Ma pomozi i šuti! Ne radi od toga reklamu jer se blamiraš. Samo dobro koje si učinio i šutio o tome je pomoć i dobro djelo, a sve ostalo je samopromocija.

Sjeti se onih koji nikad ne kukaju. Njih prve pitaj kako su. Posjeti stare ljude, saslušaj i po stopedesetšesti put njihovu priču, to je sve što ti imaju za dati. Daruj i dijete koje nije tvoje. Jedno, ne trebaš sto. Ali iznenadi sebe koliko će te usrećiti  radost koju daruješ onome tko je ne očekuje. Oprosti. Popravi. Razgovaraj. Ispričaj se. Stisni ruku, zagrli. Potapši po leđima kad vidiš da fali samopouzdanja tome ispred tebe. Saslušaj. Razumi.  

I ne budi kreten sam prema sebi. Pa šta da nisi dobro na dane? Pa šta da se ponekad bojiš ili sramiš bilo čega? Pa šta da ponekad nemaš pojma ni šta želiš, a kamoli šta radiš? Hoće li propasti svijet ako kažeš  što imaš svima kojima reći svoje istine želiš? Pa šta da si ponekad depresivan i anksiozan, i da ti srce tuče preko sto u minuti, jer si se umeo zamišljanjima, udovoljavanjima, pretpostavljanjima, očekivanjima? Pa šta ako nisi našla partnera, rodila djecu ili ne radiš posao iz snova? Ako nisi  putovala dalje od Dicma i imaš jedne patike koje ti i nisu baš nešto? Pa šta da ti obitelj nije skladna, ili imaš u njoj budale koje nikad ne bi poželio?

Pa šta ako si ljut ili ljuta? Šta ćeš s tim osjećajem?

Molim te sjeti se kako u svim ovim kakofonijama uvijek ima neka tišina koja čeka da parkiraš u nju svoje riječi i probleme. Uvijek netko sluša. Ima divnih ljudi koji vide i čuju. Pokucaj na vrata. Ne boj se. Ako se prva ne otvore, možda neće ni druga.... ali treća hoće. Bori se za sebe. Govori. Pričaj. Ne spremaj probleme pod tapet, zapet ćeš za njih kad tad i junački razbiti nos.

Bilo je negdje ovo doba godine. Znam jer su je pronašli u toploj pidžami, a na prozoru su se smijali sobovi i patuljci polijepljeni po staklima.
Izabrala je šutjeti i prestati biti. A to je najgori izbor.
Uvijek netko sluša. Uvijek.
Ne daj se oteti toplinama. Ne daj se oteti ljepotama i smislu. Ne daj se ledovima.
Još uvijek je ovaj svijet predivno mjesto. Imaš se u njemu pravo ljutiti, govoriti, tražiti. Imaš pravo željeti i voljeti kako ti duša nalaže. Uskrati si jedino odustajanje od sebe i sreće koja te ide.
Uvijek netko sluša.
Uvijek!


KOMENTARI: