IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Teoretski, bilo što u celofanu je poklon. Zadovoljava norme. Ne vidiš sadržaj, možeš eventualno naslutiti o čemu je riječ, izgleda manje više privlačno  i što je najvažnije sjaji. U ovo vrijeme u godini zaslijepljeni lažnim blještavilom kupujemo i muda pod bubrege. O da!  Sve je servirano pod molećivim licem djedice kojeg danas zovu svakojakim imenima. Reklame nafilane emotivnim preseransima. Znate ono , obiteljski ručak, svi u džemperima na sobove i okićene jelke, pečenje, kolači, a ono ispadne reklama za higijenske uloške. S krilcima. Baš anđeoski.

Ima  ona jedna reklama za pivo. Ne znam sad točno naziv, a ne bi ih ni htjela reklamirati. Reklama koja izaziva duševne boli. Majke ti mile.....nostalgija za očevima i majkama upakirana u po litre piva. Tako da svi oni koji više nemaju ni oca ni majku upadnu u depresiju i propiju se od muke za svime što su propustili s njima, a oni koji imaju počmu pit dok  im je na vrijeme?

Sve prodaju krivnja i sex. To je tako. Nema boljeg menagementa. Da staviš reklamu glasačima HDZa s tetom koju krase sise broj 6, a da prodaje članstvo u SDPu prošlo bi. I obrnuto. A tange na njoj sašivene od grba. Asti sto! Eto zajedništva u državi s bokun golotinje.

Općenito mi se malo gadi ta prostitucija oko Božića. Upadanje u minuse, prelazak crvene crte limita koju ćemo hvatati do srpnja. Brojčano prikazivanje naklonosti onima koje volimo. Prelazak vlastitih granica, gubljenje svijesti o poanti onoga što zapravo slavimo. Što veća kutija. Fjok. Po mogućnosti slikati za facebook prije umotavanja, poslije umotavanja, za vrijeme otvaranja. I baterije posebno. Neka vidi narod da koristiš samo Duracell. Jer si faca, dabome!

 Teoretski, bilo što u celofanu je poklon. Priče o uređenju malog, lijepog mjesnog parka za milijun kuna (milijun kuna hellouuu) je poklon ovom gradu. Crkavica od sto kuna penzionerima (eventualno) je kažu poklon, na koji se doduše čeka u dugačkom redu . Prazne priče pune obećanja ukrašene brojnim epitetima (čitaj: govno  u celofanu) isto su poklon!

Sjećate li se možda onih punih momenata kad smo bili djeca? Kad nam je bilo dovoljno imati bor u kući? Roditelji su imali koji slobodan dan. Malo bolji ručak. Posjeti obitelji i prijatelja koju ne viđamo baš često. Onaj lijepi osjećaj da nekome pripadaš. Tvoje pleme. Babina juha kakvu ne kuha nitko. Mamini kiflići s mermeladom koje radi samo za Božić. Tata s leptir mašnom, a opušten poput kakvog dječarca u te dane. Djeca. Hrpa djece. U kući, na ulici. Mir u te dane. Nešto veličanstveno za što ne postoji deklinacija po padežima. Ljudskost i svijest o našoj ogromnoj veličini, ne zaboravljajući pritom koliko smo najmanji među malima.

Sve smo bili i sve jesmo.

Bez celofana. Bez opcija „na rate“. Bez dugova.

Sve smo bili i sve jesmo. Sirovi i nebrušeni dijamanti, naoružani zatupljujućim  turpijama, uporno pokušavajući postići sjaj gubeći autentičnost.

Ne treba nas zavoditi melankonijom, nabijati nam osjećaj krivice za sve što bi htjeli, za sve što ne bi smjeli. Ne treba nam celofan i shoping centar sa milijun šarenih artikala, jer ni jedan od njih nije ljubav. Ni jedan neće donijeti mir koji nam najviše treba. Nema zdravlja ni oprosta u kutijama.

Jer, baciš celofan. Potrošiš baterije, da si ne znam kakva faca. I ostaneš ogoljen pred sobom. Sirov i mali.

Dao ti Veliki da si budeš najveći na svijetu u svojim očima!

Da se ne posramiš silne hrpe koju si možda upakirao ne znajući za bolje.

Teoretski, sve u celofanu je poklon. Ali su ipak, još uvijek, najljepši  oni bez celofana...


KOMENTARI: