IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Znam da vam se mnogima smrkne često čim otvorite oči jutrom i sjetite se kakva vas borba opet čeka u novom danu. Ja sam taj problem nadrasla,  tako da sam  shvatila kako oko toga mogu dramiti godinama, mogu odseliti ako stvarno više ne mogu živjeti gdje živim, ili jednostavno pokušati izvući ono najbolje iz dana koji mi je serviran. Od nule. Ispočetka.

Od trenutka kad osvijestim da mogu ustati, da imam vode za umiti se i oprati zube. Da imam kavu i šalicu iz koje pijem, peć koja me grije. Od trenutka kad osvijestim da mogu hodati tamo gdje želim ili trebam,vidjeti one koje volim, čuti im disanje i reći koliko ih volim. Pa se sjetim da imam posao (kakav-takav) i da nisam gladna. Podsjetim se na sve one koji leže po bolnicama i mole se za još jedan dan u kojem bi pokušali barem malo disati kako žele. Puninom želje. Prestajući brinuti o problemima ranjenog svijeta jer time ranjavaju i svoj vlastiti. A on je mali i ne može nositi svo breme tuge i bola kojim smo bombardirani.
Tako da pokušavam radosno krenuti u dan. U miru i zahvalnosti za sve ono što imam,a ne uz moljakanje i osude zbog onoga što nemam.

Ono što mene ljuti je neučinkovitost i lijenost pojedinaca u sustavu čiji smo dio.

Na primjer, otkako se pomaknuo sat, djeca iz popodnevne smjene vraćaju se kući po mraku. Šetajući slabo ili nikako osvijetljenim ulicama. Tužno za jedan grad. Automobili se parkiraju kako kome prdne da se parkira. Evo na primjer u ulici Grgura Ninskog u kojoj su dva vrtića, pošta i nekoliko dućana svi ti roditelji i kupci ostavljaju automobile na mjestima koja su namijenjena pješacima i nastaje opći krkljanac. Djeca koja idu u školu i svi ostali pješaci prisiljeni su hodati po cesti kojom teku potoci u danima kad padaju kiše jer 3478 šahti ne može upiti svu tu vodu. Parking naravno zjapi prazan. 
Vratiti pauk službu pod hitno!

Pošta u Štafiliću već više od mjesec dana ima valjda novog poštara. Nastaje takav cirkus sa dostavom paketa, kašnjenjem računa da je to strašno.

Oko osnovnih škola roditelji autima blokiraju što god se blokirati da, s tim da ogromni parking škole (u ovom slučaju Bijaći ) stoji napola prazan sa istoka i sa zapada, jer kad bi se moglo ikako ući i kroz vrata autom bilo bi savršeno.

Postoji li neki prometni policajac koji bi bio u stanju zaustaviti ovo ludilo?

Na roditeljskom sastanku oko dogovora za ekskurziju nekultura onih na čiju se djecu ljute u školi da su brbljavi i nekulturni. Trebali ste vidjeti taj kaos. Dok im se pokušava iznijeti program svake od agencija pričaju, smijulje se, zvone im mobiteli....
Nisu djeca kriva, ona su odraz onih koji ih odgajaju. I Amen.
Tako da shvatiš da  možeš skrojiti svoj dan. Kako ti drago. Iskoristiti najbolje i uživati u tom mikro svemiru.

A o svemu onome što te smeta, ljuti ili rastužuje možeš šutjeti. Možeš gutati i praviti se da je sve u redu. Ili možeš otvoriti usta i govoriti. Za to ih, osim za poljupce...ok, i imaš.


KOMENTARI: