IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
U sve ove godine koje sam nakupila, još nisam upoznala niti jednog pravog vjernika. Majke mi, niti jednog. Upoznala sam nebrojeno mnogo ljudi koji se tako deklariraju, redovito pohode raznorazne oltare, mole na svakojake načine i svi se neopisivo boje smrti. I pričaju kako vjeruju u život vječni.

„Daj Bože da smo živi. Amen.“

Životi na autopilotima gdje god se okrenem. Površna zadovoljavanja formi i normi. Majkama, očevima, muževima, svekrvama, vlastitoj djeci, sebi samima...

U ove dane kad se kite mramorne ploče više nego ikada, zapitam se jesu li užance zaklonile razum? Je li lakše skriti se u običajima zbog osjećaja sigurnosti ili slušati onaj neki glas iznutra, svojstven drugačije svakome od nas. Voli kako znaš, živi kako želiš, ako nikome svojim izborom nisi naudio. Čista ekologija razuma.

Ali lakše se uhvatiti u koštac sa izbušenom tikvom na susjedovom prozoru nego sa sobom jedan na jedan. Sa onim skrivenim Bogom u nama. Upirati prstom u sve ono što ne razumijemo ili što nije rekao svećenik s oltara. Ismijavati svaki oblik slavlja koji ne piše u kalendarima koje smo zalijepili u siječnju kad nas je poškropilo. Jednom godišnje onako malo oko stola, pa je sve ok. „Daj Bože da smo živi. Amen.“

Preteško je razumjeti da nekoga veseli svijeća u tikvi, srca za Valentinovo... Ali je u redu kad se oko Božića prodaju Djeda Mrazovi koji sviraju Despacito, anđeli sa električnim gitarama, sobovi i u prašku za robu? Jer je to užanca. Gdje ćeš Božić bez toga...Prežderavanja za svaki blagdan koji smo odredili kao „naš“ i grozomorna tišina u sve ostale dane. Post duša na veliko.  Preživljavanje.

Nadgrobne ploče od tridesetak tisuća kuna koje se ribaju ovih dana neće oprati savjest koja je ostala nečista iza onih nad kojima klečimo. Nijedan aranžman, koštao on i životnu plaću, neće im reći ni „volim te“, ni „oprosti“, ni „ hvala“.

Ne čekaj da odu, svega ti! Reci što imaš. Pitaj. Zagrli. Oprosti.

Ne čekaj da te natjeraju ovce u toru među kojima dišeš da ćeš mu/joj ljubav nadoknaditi pločom sa zlatnim slovima. Nećeš! Ni sebi dati mira ni njima počinka. Ne čekaj da postaneš udovica ili udovac pa da pokažeš svijetu tko si, i konačno kreneš živjeti. Priznaj i sebi i onim okicama koje te gledaju svaki dan da pojma nemaš kamo idemo poslije. Priznaj da maštaš i želiš, da se bojiš i raduješ, i sve ti je nešto kao paradižot  zbrčkano u glavi.  Šarenilo očekivanja i panike, kao kad se spuštaš niz ogromni tobogan, i znaš da ima kraj tobogana kao takvog. Ali vožnja je gušt, pa dok traje uživaj!

Ako te tješe redovi iz svetih knjiga, ništa loše u tome nema. Drži se, ne puštaj! Kažu da treba vjerovati, makar u kamen, ali vjerovati u nešto.

 Ali ako toliko vjeruješ u vječnost i Velikoga, zašto se onda smrti bojiš?

Za koga sva ta plastika i svijeće? Za koga cvijeće od nekoliko stotina kuna? Baš na taj dan? Jednom u godini, jer idu svi....jer je užanca?

Ima nešto veličanstveno u onim svijetlima na groblju kad padne mrak na Dušni dan. Ima nešto što oduševi u  osvijetljenom mraku. Spoznaja da smo ih sami upalili, odlukom, svojim rukama. Otišli svojom voljom i koracima. Ma makar i priznali da nas je ego tamo odveo.  Bude nam lakše jer smo to odradili. Jer se na tren osjetimo kao bolji ljudi. Hm...

Pa dođemo natrag doma, i pođemo spavati. U sobi je mrak. I pojma nemamo ima li što poslije. Ima li sutra? Svi oni koje smo dotakli za života ili su dotaknuli nas s nama su. Zanavik. U nekom dijelu duše koji ne razumijemo, ne vidimo i nema ime. U savjest upakirani.

Ne čekaj datume na kalendaru.! Reci što imaš. Pitaj. Zagrli. Oprosti.

Živi dok te ima! Onako skroz. Ni jedan te cvijet koji ti jednom donesu klečeći povrh tebe neće vratiti.

Ni dati ti priliku za „volim te“, „hvala“, „ oprosti“...

Daj Bože da smo živi. ŽIVI. Amen.


KOMENTARI: