ČLANOVI KONJIČKOG KLUBA HANAKO SRCA VELIKIH KAO KUĆA
Tek desetak minuta vožnje od Kaštela, u blizini kamenoloma u Planom, na pravom malom ranču dom je pronašlo dvanaest prekrasnih konja, koje uglavnom vežu slične tužne sudbine, od kojih su ih spasili još divniji ljudi velikog srca, okupljeni u konjičkom klubu Hanako iz Trogira. Ime kluba i poteklo je upravo od prve kobile koja ih je, kažu, osvojila baš svojom tugom, kada su prije četiri godine na poziv tadašnjeg vlasnika, koji nije mogao brinuti o ovim umiljatim životinjama, u ruševnoj staji zatekli četiri zapuštena konja u vrlo lošem stanju i pred kojima jednostavno nisu mogli zatvoriti oči.

Od tada, 24 sata dnevno provode sa svojim mezimcima i udomljavanjem spašavaju one kojima je potrebna pomoć, a  jednog konja su čak izvukli iz kamiona na putu za klaonicu, njihovog Jolyja, priča nam Kaštelanka Ana Gulin Močić, koja nas je sa suprugom Mariom i „kaubojem“ Igorom Mihaljem, kojem je upravo on najviše i prirastao srcu, dočekala u ovom malom životinjskom raju.

Malo po malo, sa raznih strana, počeli su potom nabavljati i ostale konje. Kupili su čak i jednu staru kobilu, koja bi u protivnom vjerojatno također završila u klaonici, a kod njih se i oždrijebila, no priča zlostavljanih, zapuštenih i zanemarivanih konja tu nije gotova, kažu nam u glas radosno.

Iako iza njih nije nimalo lagan posao, jer je imanje na kojem su osigurali dom za ove životinje, a koje su od ovog proljeća otvorili i za javnost, bilo u užasnom stanju baš kao i konji koje su zatekli, ne misle na tom i stati. Dočekali  su ih štala bez krova, konji privezani za zid u pola metra vode, mršavi i bolesni, tužni... ali nisu imali srca ostaviti ih i ići u drugi klub jahati, premda ih je prijatelj, poznavajući njihovu narav, na prevaru i doveo na „jahanje“ upravo ovdje, pričaju nam, znajući da će baš zbog njih ova priča i dobiti sretan kraj.

-Vlasnik konja dočekao nas je kao spasioce. Pronašli smo stvarne vlasnike ovog  prostora, koje je on samo koristio, a koji zapravo pripadaju Trogirskoj zadruzi i koje nam je  gospodin Ivačić, kojem smo neizmjerno zahvalni, dao na korištenje, prepoznavši u nama istinske zaljubljenike u životinje i tada je zapravo sve i krenulo. Osnivanje kluba, socijaliziranje konja i  njihova priprema za  jahače, jer su bili divlji, čišćenje  smeće i staja i njihovo uređenje, sve su odradili sami jer, kaže Ana,  krenuti u konjički sport i raditi s konjima, te pri tom tražiti pomoć, u startu je osuđeno na propast. Tako da su ovi entuzijasti svu svoju ušteđevinu utrošili ovdje na uređenje i za ishranu 12 konja, premda ih je trebalo biti tek sedam „radnih“.

Samo na konjičkom klubu, međutim, ne misle i ostati, jer planiraju imati ovdje i sportski klub, točnije preponsko jahanje, za što već pripremaju i konje. Upravo stoga i razmišljaju o izgradnji sportske arene, prve u Dalmaciji, gdje bi se treninzi uvijek mogli održavati, kao i provoditi terapijsko jahanje, u kojim su se također već imali prilike okušati.

A da se ne šale, dokazuje i prvo natjecanje na kojem su sudjelovale njihove članice Laura Grmača i Sandra Geič Grmača -  treća Ženska alka u Sinju, na kojoj su, premda su ih mnogi dočekali s podsmjehom, iznenadile svih i zasluženo odnijele pobjedu.

No, da ne bi pomislili kako gaje samo ljubav prema konjima, udomili su oni na svom malom ranču i nekoliko maca, pasa, a netko im je baš i netom prije našeg posjeta ostavio mladu kujicu s pomlatkom gotovo na pragu, znajući da neće imati srca ostaviti ih na cesti.   

Premda im je želja dodatno urediti prostor uokolo staja i svoje male kućice, u kojoj su i sve njihove životinje uvijek dobrodošle, kako bi se svi oni koji dođu osjećali što ugodnije, od proljeća su se ipak otvorili prema javnosti, tako da im već dolaze i djeca s kojom provode školu jahanja uz stručni nadzor, a već petnaestak mališana ovdje je i zapravo projahalo uz njihove „maze“.

Jedna od njih Suzy, bila je zlostavljana i po preporuci veterinara trebala je biti i uspavana, ali vidjevši u njenim očima veselje, unatoč boli koju je pretrpjela, odlučili su je spasiti i danas je njihova maskota, umirovljenica.

-Upravo nepostojanje azila za konje u Hrvatskoj jedan je od razloga zbog kojeg država zatvara oči pred zlostavljanjem ovih životinja, jer čak da ih i oduzmu vlasnicima koji o njima ne vode brigu, nemaju ih gdje smjestiti, dok bi u nekoj drugoj državi za to dobili zatvorske kazne - s tugom u glasu nam pojašnjavaju jedan od većih problema kada je o „njihovom svijetu“ riječ. 

Imaju i dvoje ždrjebadi iz vlastitog uzgoja - Hrvatskog sportskog konja, u konjarskom svijetu naš ponos, i američkog Quarter horsea, s kojima  uz  galopere mogu i žele pokriti sve tri natjecateljske discipline. Tu su još i Dahlia, od milja Piči – Piči, Primavera, Legra, „alkarica“ Lady, Suzy, Lana, Sunny,kraljica hipodroma Zaira...redom rasne ljepotice.

Premda ih je čekao trnovit put do ovog što imaju sada, jer su nosili „teret“ bivšeg vlasnika kojem se konji lutali uokolo i ljudima pravili štetu, pa su se najprije morali dokazati kao ozbiljni, ipak su u tome uspjeli. Stoga je i njihov klub otvoren za sve one koji dijele njihovu ljubav prema konjima i koji im se žele pridružiti, iako im  ljudi uglavnom dolaze kako bi se riješili stresa, dok se prirodom najviše oduševe stranci koju dođu, posebice kada se „spuste“ na jahanje i kupanje na Dračić, na što su i kolege konjari pomalo ljubomorni na njih, govore pomalo u šali.

Ipak da ne pomislite kako samo uživaju u jahanju, njihova lista poslova, koji počinju već ranim jutrom čišćenjem staja i hranjenjem ili puštanjem konja na paše u divljinu, jer bez toga nema zdravoga konja, je poduža. Tada slijedi rad s konjima, jer ih treba navikavati na različite zvukove kako bi bili pouzdani jahačima i sigurni za okolinu, opisuju nam svoj uobičajeni radni rad, a tek potom i zasluženi odmor, jer samo odmoran konj je siguran i stabilan za jahača, objašnjavaju nam, kao i način odgoja i treniranja konja po principu Natural Horsemanship, da bi se na pravilan način naučili na jahače.

Jer, pojašnjavaju nam, konj je startu divlja životinja, koju treba priviknuti na sedlo, naučiti ritmove u jahanju, glasovne komande... a čitav taj proces traje tri godine dok ih se na nauči svemu.

A kada i oni navečer dočekaju zasluženi odmor, najčešće ga provode u zajedničkom druženju uz country večeri, pjesmu, ples, pokoji zalogaj i dobru kapljicu...

Foto: Ante Majić


KOMENTARI: