IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Jako je teško živjeti po principu da sve prihvaćaš kako ti dolazi, bilo kao šaka u oko ili suludi Jack pot za koji ti cijeli život treba da ga potrošiš. Dani su takvi da nisu jednaki, ni slični čak. Vedro nebo,kišni oblaci, vjetrovi i oluje dio su istog sustava. I funkcioniraju u simbiozi međusobnog djelovanja, zapravo  se izmjenjujući onim finim međuprijelazima u kojima najviše uživamo. Ali koji kratko traju.

U naše reakcije kako reagiramo na nešto stane cijeli smisao jednog života.

Jednom je Maya Angelou rekla da o čovjeku puno možeš saznati ako mu vidiš reakciju na kišni dan, izgubljenu prtljagu i pregorene lampice na boru. Zadivila me ta rečenica nakon koje sam se preispitala i posramila, jer sam se vidjela kako šizim na dvije od tri navedene situacije.

Vrijeme je od nas napravilo gotovane. Nove probleme ljudski um stvara iz dana u dan. Svako novo doba donosi samo veće, a ujedno i gluplje stresove kojima se izlažemo. Slab signal na mobitelu, spori protok interneta, gužva na cesti dok sjedimo u klimatiziranom automobilu i slušamo glazbu koju sami biramo dok usput razgovaramo s rodbinom u Zimbabweu - razlozi su za slomove živaca. Jedan taj mobitel koji ponekad ima slab signal u rangu je mjesečne plaće, ali ga se tresne o pod jer, dovraga, slike nisu vrhunske rezolucije, kokoš u pozadini je malo zrnata pa nije to to.

Nervira nas kad poznanica nosi istu haljinu koju smo taman kupili ili kad susjed sagradi još jedan kat.

Nervira nas što autobus kasni tri ipo minute, i što se u doktora treba čekati red. Nervira nas što se u autobusu plaća karta i što nam djeca u školi dobiju i jedinicu kad nisu naučili. A ono prinčevi i princeze koji zbog toga dobivaju anksiozne tantrume koje onda nose do odrasle dobi.

Zanimljiva je ta lepeza stvari na koje reagiramo, a još zanimljivija ona na koju smo slijepi i gluhi.

U redu nam je da se  barba Todorić skupa sa cijelim državnim vrhom (bivšim, sadašnjim svejedno) sprda s nama kao da igra društvenu igru Monopol, a mi smo oni mali koji svako malo stanu na polje sa hotelima. Paf! Plati đubre. I smije ti se. Iz Londona. I pije čaj u pet.

U redu nam je da su ljudi gladni, da se zarađuje na bolesnoj djeci i da se majke na dan djetetove smrti skidaju sa liste države kao roditelj njegovatelj jer šta će joj kune, nek živi od boli.

U redu nam je da se tolerira kriminal, da pravosuđe nudi besplatni cirkus iz dana u dan, iz sata u sat. CSI zajebancija gomile krkana iz istog sela (uz čast iznimkama - ali oni ionako ne smiju ni prdnuti).

U redu nam je da štrajkaju samo oni koji imaju dobre plaće, a oni na minimalcima šute, grcaju i mole boga da im djetetu ne proradi laringitis na ove promjene vremena jer je sirup 100 ogromnih kuna. I Kapi za nos još 50. A baba još nije primila penziju, pa nemaš gdje ni posuditi.

U redu nam je da smo bombardirani sisama i guzicama, sex aferama i kriminalom koji postaje apsolutno legalan izgleda ('ko laže magarac!). Ali ako dijete u školi kaže riječ „guzica“ ide u pedagoga jer je „jako neodgojeno“, pa se bidno čudi u čemu je razlika između guzice i bubrega na primjer, kad je  sve dio našeg tijela i kao takvo sasvim normalno.

U redu nam je da nam kažu da smo jadni, da smo opljačkani,  nezaštićeni, siromašni novčanikom i perspektivama.

U redu nam je da šutimo i dozvoljavamo da se vode polemike oko prava žena, toleranciji na bilo kakvo nasilje, zakonima  koje ne razumijemo, a plaše nas njima. Bu! Paragraf. Članak. Redak. Bu!

 Zanimljiva je ta lepeza stvari na koje reagiramo, a još zanimljivija ona na koju smo slijepi i gluhi.

Jesmo li krojači svojih života?

Vjerujete li u to?

Ja sam za onu da je sve u tome kako gledamo na ono što nas je zadesilo. Blagoslov ili prokletstvo skriveni su  u istoj situaciji. Pa izabereš  kut iz kojeg ti je slika ljepša. Nervira te ili ti je sasvim u redu, na tebi je.


KOMENTARI: