IZ KANTUNA O SVEMU SVAČEMU I SVAKOME
Bilo bi smiješno pomisliti kako ne treba postojati red. Ma makar ga upakirali u nešto što se zovu Zakoni.  Skup pravila koji bi trebali biti  smjernice za solidarnost življenja svih nas na hrpi. Šarenih, sa osobnim idejama,stavovima i ponašanjima. I bez obzira na svu tu šarenilost ti bi Zakoni trebali vrijediti za sve. Jednako. Bez iznimki.

Ali....

U Hrvatskoj su zakoni čista zajebancija. Hrpa numeriranih pravila u skriptama pohranjenima po podrumima i skupim uređajima naših političara preko kojih igraju Super Maria dok traju sjednice (jer su zapeli u razvoju još tamo- 90 ih). U Hrvatskoj su zakoni sprd sa narodom. Udica za naivne koji ih pokušavaju poštovati. Rješenja sa brojem spisa u plavim kovertama. Prijeteći rokovi za nas „male“.

Jedan od zaštićenih, gospodin Todorić, izvrsno nam je pokazao primjer „velikih“ u našoj zemlji. Oni to tako rade. Do onih iznosa do kojih ne znam ni brojati dok ne popijem i treću kavu, a i onda mi treba digitron. On nam je zorno prikazao koga se i kako štiti sve ove godine. Dok su blagajnice  njegovog Konzuma rintale za 2500 kn on je vrlo zorno uživao Zakone. Kako se državnom aparatu može dogoditi da se previdi dug od nekoliko milijardi kuna??  Pokušajte jednom ne platiti porez od recimo 200 kn pa ćete shvatiti o čemu pričam.

Umirovljenici uglavnom žive, pardon-vegetiraju, u prosjeku sa 2000 kn. I pobunili su se neki, pokušavaju tražiti svoj redak u Zakonu, koji bi im omogućio da plate i grijanje i lijekove isti mjesec. Ništa. Ignoriraju ih. Kako se usuđuju tražiti prava,kad treba kupiti vojne helikoptere.

Jedan je otac prije neki dan raznio sve u što mu je duša upakirana bombom u Splitu. Razočaran. Ogorčen i ljut na pravosuđe. Jer je otac. I jer je došao pred zid. Neću ulaziti u detalje tog slučaja jer nisam Sherlock Holmes, ali mi je kao roditelju sasvim jasno sve o njegovom porivu da zaustavi ludilo i sačuva ono malo psihe što mu je kćeri nakon silovanja ostalo.

Pa prošetam malo preko našeg „sela“ i gledam dilanja u sred bijela dana. Golobrade vozače ukradenih vozila bez dovoljno godina za vožnju,a kamoli posjedovanja vozačke dozvole. Glavate ćelave baje bez dana radnog staža i vilama na tri kata u kojima je nekoliko apartmana. Jer oni su sposobni. Kao i barba Todorić. Znaju znanje. Oni su „veliki“.

Bilo bi smiješno pomisliti kako ne treba postojati red.

Ali oni koji  predstavljaju Zakone nikako da shvate da funkcija na koju su postavljeni nije slikavanje za novine i snimanje za tv u kojim se prosipaju uvijek jedna te ista sranja  i mažu nam se oči. „Mi ćemo...“,“Planiramo....“,“u postupku je.....“     Kad sluga naroda postane „Veliki“ u svojim očima, jasno nam je da ne idemo nikuda. Vijest je kad se predstavnica iz sabora izbori, zamislite, da se u Hrvatskoj prodaje ista kvaliteta hrane kao i u Njemačkoj na primjer. Kako se uopće dozvolilo da se prodaje ikada išta drugačije?! Kome je išla razlika u omjeru cijene i kvalitete?

Na uštrb dostojanstva svih nas, svih tih očeva i majki koji se raznose svaki dan iznutra i piju antidepresive jer ne vide budućnost za svoju djecu u ovoj iscijeđenoj Ljepotici. Na uštrb svih umirovljenika koji skupljaju boce da imaju za sirup protiv zatvora. Na uštrb naše djece kojoj se uskraćuje da idu ukorak s vremenom u kojem žive, i u zdravstvu i u školstvu, u načinu života općenito. Koliko vas će uspjeti otići u studenom sa svojom djecom do Zgreba na Interliber i kupiti im nekoliko  dobrih knjiga po akcijskim cijenama?

Gdje su djela?! Gdje su ljudi?-U problemima!

A guzonje žive. Idu na posao kad im se prohtije i primaju velike plaće koje smo im zaradili. Ravnatelji ustanova. Gradonačelnici. Župani. Ministri. Predsjednici korporacija. Zamjenici predsjednika. Zamjenici zamjenika predsjednikove rodice u trećem koljenu i njena tajnica koja je išla u srednju školu za rodicom od njenog ujca i njegove prve žene koja je sa sela od njene tetke po materi.

Čast iznimkama, kojih u nekakvoj kroničnoj manjini ipak ima. Onih koji se sjete zašto su tu gdje jesu.
Zakoni.

Za ubojstvo u sred sela dobit ćete do 13 godina.
Za silovanje još  manje.
Za krađu (ovisi koliko vam je stalo u džep) nešto smiješno.

Ali pokušajte ne platiti porez i doprinose državi (kao barba Todorić-samo 5 milijuna puta manje) dobit ćete status beskućnika. Uzet će vam sve. Nećete imati ništa.
Ali šta vas briga, bar ćete moći u Kaštelima saditi cvijeće.


KOMENTARI: