IZ KANTUNA O SVEMU SVAČEMU I SVAKOME
Entuzijazam pojedinih ljudi u Kaštelima vrijedan je svake pohvale. Iz godine u godinu pratim razvoj događaja oko Dana kazališta i općenito razvoja bilo kakvog kulturnog života u ovom našem lijepom gradu. Programi se sastavljaju pažljivo i nastoji se udovoljiti svačijem ukusu. Misli se na djecu i na odrasle. Pregršt radionica, besplatne lekcije stvaralaštva i odlične predstave za simboličnih 20 kn. Međutim, vrlo često se dogodi da gledalište „napuni“  tek desetak ljudi.

Na premijerama to bude nešto bolje, jer su tu naravno obitelj i prijatelji sudionika predstave pa se pojača dojam zainteresiranosti za kulturu.
Otvaranje izložbi u muzeju, sličan problem. Uz izuzetno sposobne ljude koji sve to izorganiziraju, interes naših sugrađana  je, morate se složiti, ispod svakog nivoa.

U čemu je kvaka?

Ponekad mi se čini da se život sveo na falši život s kauča. Sve je dostupno jednim klikom miša. Onako krmeljav, još u pidžami, možeš pomoću google eartha šetati New Yorkom, ulicama Londona.... Možeš kupovati on line i  manje više sve naručiti da ti se dostavi. Možeš čitati knjige u pdf formatu  na internetu. Možeš upoznavati ljude i voditi polemike o svemu što ti padne na pamet. Sudjelovati na forumima, od onoga gdje se svađaju gdje se, kako i koliko doji i pod kojim ti kutem točno treba stajati sisa (jer danas se to svelo na znanost), do onih o Čim Čun Čangu ili kako se već zove onaj lik koji prijeti svakih 8 sata kao antibiotik koji ti želudac teško podnosi. Možeš studirati na taj način, puno toga naučiti. Gledati filmove, pisati romane,raditi makeovere sebe i svijeta.
Možeš manje više sve,osim  živjeti.

Mjesne fešte su ok. Za ljude koji vole  šetnju od porta do porta. Za ljude koji vole vidjeti one koje možda odavno nisu, koji vole pjesme u izvođenju lokalnih pjevača i grupa, malo spize onako iz gušta. Za turiste. I uglavnom su jako dobro posjećene. Jel' to do spize po 15 kn ili do vrste glazbe, ne znam.  Ali su redovito uspjele u nekom financijskom okviru i u svojoj ideji da se ljudi zabave. Jer zabava je širok pojam.

Svako malo ugledam plakate za koncerte onih čija imena ne znam. Budu to uglavnom pjevačice sa plastičnim licima i još plastičnijim ostatkom, za koje mi kažu da napune svaki klub u kojem se pojave. Bubamare, Leptirare... ne znam kako ih sve zovu, ali trešte iz auta kako jedan Vivaldi nikad neće, sa sva svoja četiri godišnja doba u kompletu.

Zamislite koliki trud je potreban za napraviti jednu kazališnu predstavu. Zamislite svo to vrijeme, preinake, dogovore, probe. Sve te ideje, tekstove, glazbu, kostime. Zamislite koliko je sve to opipljivo onima koji  se dobro oznoje prije nego izađu pred publiku zbog koje sve to rade. I onda nas bude deset. Dvadeset možda. U gradu sa 40 000 stanovnika.

Mladi se češkaju, stari na terapiji zvanoj "sapunice"

Razgovarajući sa mlađim ljudima, kojima je izlazak u kafić zapravo jedina opcija kad su Kaštela u pitanju, pitam ih zašto ne gledaju kazališne predstave. Šokirala me njihova  nezainteresiranost. Apatija. Komentari tipa: dosadno mi je to, stolice su neudobne, pa neću dat 20 kn za to kad mogu popit pivo, i di je to uopće ?!

Oni stariji radije gledaju Ljubav je na selu, jer je to besplatno, s tim da im oštećenje moždanih vijuga ostaje trajno oštećeno nakon takvih sadržaja. Nisu ni svjesni koliko reklama za vrijeme jedne takve emisije odgledaju i koliko ih uspiju silovati banke, političari, higijenski ulošci i paradentoza skupa.

Prije par godina, kad je Kaštelansko kazalište radilo Malog princa, koji je maestralno odrađen u svakom pogledu, ne sjećam se da je ijedna škola imala organizirani posjet kazalištu. Zamislite koliko djece u školama. Nekih 4000 po šturoj procjeni.

Ono što želim reći je kako kulturni život kroz odgoj i odrastanje postaje navika. Baš kao i čitanje. Oni koji su pohodili Dane kazališta ove sezone imali su što vidjeti i puno toga naučiti.
Danas im sobe krase neki novi hvatači snova koje su sami izradili, predivne slike u tehnikama rasplesanih kistova ili bogatih pastela. Bogatiji su za  lekciju o čekanju i prolaznosti nas malih kroz  „Čekaonicu“.  Za izvrsne  monodrame uz koje se smiješ i plačeš na epizode, pa sa svojim mislima odeš doma nanovo presložen.

U čemu je kvaka? U onim vratima koje nam stoje pred nosom, ali ih iz deformiranih razloga ne otvaramo. A iza njih su neki tajni svjetovi, čarobni vrtovi osobnog rasta. Probuđene emocije na koje smo zaboravili, ježuri po koži od ljepote i ludila koje stvori glazba i riječ, pokret i glas pomiješani s bojama kreativnih sanjara.

Nema tih nijansi on line, nema klikanja za to doživjeti. Kad ti glumac vikne istinu u oči i  koraci zatutnjaju drvenim daskama pozornice, onako si ogoljen kao ispred ogledala i osjetiš da živiš. Da osjećaš istu onu priču po kojoj si stvoren. Da rasteš , učiš, i kroz takve se servirane prilike  svaki put nanovo rađaš.

U čemu je kvaka? U izgleda uspjelom planu kolektivnog zatupljivanja.


KOMENTARI: