IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
-Vjeruješ li ti u Boga? Pitao me na način na koji pitaš ima li sutra, i jel' ono stvarno nebo poviše nas. Dijete pita onako kako se pita. Ne upakirano u naša očekivanja, ni  raspakirano poput poklona koji ti se ne sviđaju pa samo kolaju u krug, dok ti se opet ne potrefe i obojaju te crvenilom. Pitao me iskreno, gledajući me s one dvije bajame pomješane s maslinama na mjestu očiju.

Zastala sam na trenutak, ali na onaj trenutak koji stvarno traje tren, ali je u tebi vječan. Kad sve zatreperi, i vrišti da ne lažeš jer je to za zanavik u njegovo srce zapisano .Tvoja uvjerenja i kako ih izričeš i živiš.

Vjerujem, milo moje. Vjerujem da smo sve i u svemu. Ništa manji od planina, ništa veći od leptira u ideji savršenog svijeta. Vjerujem da smo s razlogom tu, i da s razlogom možemo osjećati i radost i tugu, i ugodu i bol. Vjerujem  da nismo najveći ni najvažniji kao pojedinci u odnosu na druge, da smo stvoreni kao ideja rasplesanog kola u pokretu.....znaš onog kola kakvog pleše folklor, u bojama, držeći se za ruke, skladni i nenametljivi.

Vjerujem da Veliki od kojeg jesmo nema ni boju ni lik.  I da nas je svih zamislio jednakima. Zašarenio nas bojama iz radosti i veselja, kao kukce po livadama. Ne vjerujem u muškarca s bradom koji sjedi na oblaku i baca kazne na one koji pogriješe tu i tamo, jer po toj slici  svi smo kažnjeni. Više volim osjećati kako smo blagoslovljeni prosuti pod zvjezdama. Vidiš, kao ja sad s ovim tvojim pitanjima.
Vjerujem da Veliki nema predrasude, da je dodirnuo željom o vječnim prilikama sve što vidiš, osjećaš i želiš. Da je sakrio ljubav i u krila ptica-ne lete za ništa stalno pred našim očima prikazujući lakoću kretanja putevima kojima želiš ići.  Da je sakrio oproste u svaku suzu, svako kajanje pred spavanje, zagrljaje  od kojih se naježiš od onog malog krivog prstića na nozi pa do vrha tih raščupanih uvojaka. Vjerujem, milo moje.

Vjerujem da su ljudi sve pogrešno razumjeli, pakirajući svetosti u plastične figure koje prodaju po pazarima, debele knjige iz kojih ne razumiješ ništa....u betonske velebne građevine u kojima je sve preskupo i veličanstveno u oku čovjeka,a nebitno u očima Boga. Da su se pogubili u podjelama na ove i one, u fanatizam koji nema veze ni sa dušom ni sa razumom, već samo ispunjavanjem dokonih života. U ime onoga koji imena nema. Ako vjeruju da je jedan, jedan je...čemu imena? Čemu prepirke?
Vjerujem da ljudi nemaju pravo kuniti se u ičije ime, osim u svoje vlastito. Da nemaju pravo oduzimati, osuđivati, mrziti i upirati prstom u sve ono što ne razumiju. Jer ako to rade, i misle da imaju pravo, onda milo moje, ne vjeruju u Boga. To je moja vjera. U to vjerujem.

 A ti, vjeruješ li ti u Boga?
-Ja vjerujem mama.
A kakav je taj Bog u kojeg ti vjeruješ?
-Paaaa......nekako neopisiv. Mogu ti ga nacrtati.

Nakon nekog vremena dobijem papir, neravno potrgan iz neke trošne bilježnice, na papiru noćno nebo posuto mnogim zvjezdama i među njima -sunce!

Od djeteta uči svijete, i ne boj se.


KOMENTARI: