IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Jutro je. Ni suncu se još ne da ukrasiti nebo, a njene su ruke poput najskupljeg dijamanta obješene njemu oko vrata. On ima 20 godina, 2 metra i srce djeteta ispod tih odraslih prsa. Rodila  ga je sa 24, kao i mnoge vjerujući da će na njegovom putu uvijek biti samo cvijeće. Mekani tapetić mahovine, bez bockavih čičaka i vlažnih stranputica, po kojima klizneš nespretno i ozlijediš se za vazda. Sve te borbe o kojima mi je pričala još uvijek mi žuljaju uši, oštro, do duše. Duge tišine, urlanje, batine,rastava, mucanje djeteta, izgubljeno samopouzdanje. Ono kad slušaš kako se nekome jednom srušio svijet, a danas pred tobom stoji spomenik svemu onome što ženu ženom čini.

Jutro je. I majčine su ruke oko njegovog vrata. Zna da želi bolji život, i da negdje, tamo, ima smisla to i pokušati. Zna da tamo ljudi žive od svoje plaće kao ljudi, ako rade stvarno puno, mogu jednako tako puno i živjeti. Zna da negdje tamo ono što odvajaš od plaće ima smisla, da će ti se jednom vratiti kroz mirovinu uz koju nećeš raditi noćnu smjenu  blagoslivljajući kontejnere i plastične boce u njima. U zemljama gdje nema majčinog jastuka, ni babine sarme. Gdje nema „zdravi bili“ dok ulicom šetaš, ni prijatelja iz djetinjstva s kojima ćeš svaki put iznova prebirati po nestašlucima, ali života ima.
Života ima. Izbora ima.

„Pazi na sebe. Jedi.“- govori mu dok joj se suhe suze slijevaju iz umornog oka. Stiska te ruke, koje je stiskala toliko puta da ih ohrabri, da im sve svoje pečatom prenese u nepovrat. Onako, malo snage za žuntu. Kaže joj da ne brine. Ide siguran u sebe, čeka ga posao dostavljača paketa u jednom gradu u Njemačkoj.  Živjet će u unajmljenom stanu sa cimerom, ili dva. Jesti će - obećaje.

„Pazi na sebe.“- ponavlja mu drhteći. Avion će poletjeti uskoro i mora proći kroz ta vrata. Kao ispod duge preoblikujući se u nešto strano i zadivljujuće. Iz dječaka u čovjeka. Iz malog mjesta  postati stanovnikom svijeta. Glas iz zvučnika šalje posljednji poziv putnicima. Miješaju se glasovi u gužvi aerodroma. Glasovi pokušaja u prolazu, odlasci, dolasci. Netko se vraća  kući, netko ide na vjenčanje, na pogreb...na razgovor za posao, netko turistički, netko bježi od sebe i svega-da se barem na tren skrije među oblacima. Netko ide po izbore. Jer zna da na toliko ima pravo.

On ima 20 godina, 2 metra i srce djeteta ispod tih odraslih prsa.

Njene su oči ostale mirno parkirane u mjesto gdje je stajao do maloprije, gleda u prazno, a sve vidi. I prvi plač, korak,razbijeno koljeno. I prvi dan škole i nespretna slova po pisankama. Svađe s vršnjacima, torte za rođendan koje su ličile na svašta i ništa, šarene čestitke, prve ljubavi,izlete, rasklimane zubiće, viroze, maturu...sve razgovore i utjehe, sav život i ono što se tako zove.

Buka se razlila pistom. Snaga motora se pojačava, i kroz ona stakla mutna od mahanja i poljubaca pogleda kako je poletio prema nekom boljem sutra.

Svjesna da ovdje nema dostojanstva za malog čovjeka, da se od plaće teško živi - ako imaš sreću i zaposliš se. Da ti podstanarstvo, režije i hrana potroše sve, nema za štednju za snove. Ovdje se grade velebna zdanja i križni putevi pod morem - jer malo je ovih kopnenih svakome od nas, prodaju se djedovine, maslinici i polja za preživjeti. Ovdje čovjek nakon cijelog radnog vijeka dobije 2500 kn mirovine i po mogućnosti treba šutjeti i ne žaliti se,  biti ponosan na to što ima. Šta će nam pare i nekakva prava – mi imamo Hrvatsku!

Kamo sreće da ljudi shvate kako sloboda nema crte oko sebe, granice ni boje. Kako nije vezana ničim, pa ni ljubavlju jedne majke. Jer ta ljubav, sama po sebi - sloboda je. I kad je najteže, i kad se sve oboji u sivo, sjeti  se da od kukanja nema ništa. Nema vila sa čarobnim štapićem da ti skroji bolje sutra.

Možda eto, ako imaš sreće, imaš jednu takvu majku koje te tome podučila- kako je sve u tebi i na tebi. Pa poleti, u novog se sebe sastavi.

A ona će živjeti rastavljena od tebe i svih tvojih 200 centimetara, ali uvijek s tobom, u tebi. U ljubavi i slobodi kojom te zadojila.


KOMENTARI: