IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Volim se voziti autobusom. Nikad mi nijedno kazalište nije uspjelo prikazati takvu predstavu,kako to stvarni život zna. Umjetnik. Virtuoz naive slika u pokretu. Nisam sigurna vuče li poteze namjerno ili slučajno, zasjeni li kantune slike neprimjetno onako kričavo sivom samo da nam skrene pažnju.
Volim  kad su momenti prosutih prozora serviranih za maštanje. Pregršt njih. A ti onako slobodan, neopterećen sjediš i promatraš. Zatvorene škatulice na poklon prolaznicima.

Zimi, kad su stakla zamagljena od topline ljubavi u papučama koje se vuku mjestom koje zovu dom. Kad su zamagljena od peći na drva,osmjeha djece  i dekica preko nogu. Od molitvi baka što stvaraju ognjišta i adresu što ti je tetovirana na srcu i duši-poslanje od Boga da te sačuvaju tamo gdje te može uvijek ugrijati starim puloverom. I sve će proći, neće te raniti svijet. Zamagljena od protekle noći, od nekog voljenja, opraštanja....od nekog dobrog tuluma gdje je od hrabrosti da mu kaže da ga voli štucnuo i sam Svemir.
Poneki nosić znatiželjno priljubljen uz stakla. Ukras koji sjaji. Poneka ranjena roleta nakon bitke s burom. Čupavi psi. Lijene mačke. Ptice u krletkama. Otisci prstiju. Poljubaca. Šarene zavjese, kulise da sakriju poneki čin od svijeta.

Ljeti,  promatram pune balkone. Ljude kako samo stoje i mole za nalet nekog novog zraka koji miriše na život i svježinu. Na prozorima podlakte se i najhrabriji. Izbezumljeni  brojevima na termometru. Suši se roba.  Boje su ukrasile beton. Ručnici s plaže. Kupaći kostimi. U vrtovima ljudi zalijevaju biljke. Voda oboja stvarnost životom, vijugavim pravcima oblikovanim raspoloženjem onoga koji njom upravlja. Voda ne brine, ona se prilagodi.  Biljke oklijevaju. Đirani na prozorskim daskama obješeni, ali prkosni. Takvo cvijeće ne uspijeva svugdje.

Proljeće mi stvara iluziju kako je svijet prihvatio ljepotu. Kako je svjestan svega. Zavaraju me svim tim bojama. Novi pitari, mačuhice. Zavjese sa mašnama. Ljudi u vedrim monturama. Šetači. Ljudi sa djecom. Ljudi sa psima. Psi bez ljudi.  Ptice kao kontrolori svega pod njihovim krilima nadlijeću mjesta za naše korake. Budnost na svakom koraku. Cvrkut. Smijeh. Onako kako to djeca crtaju. Zelena. Plava.Žuta.

O jeseni bih mogla napisati knjigu. Vlasnica valjda najljepše palete boja na planeti. Bogatašica. Ona koja prospe tepih zlatne boje pod noge nama neukima. Daruje nam prilike da nam svaki korak stvori novu melodiju samim kretanjem po tom šuštavom blagu. Nositeljica kiše. Prolije mi ponekad ekran kroz koji promatram,ali joj ne zamjeram. Opere magle da vidim bolje.

Polagano kretanje sivim cestama kroz ta golema stakla donese mi dugu i u najkraće dane. Servira hrpu upakiranih darova, pa ih u mašti otvaram.....slutim i radujem se poput djeteta.
Volim se voziti autobusom. Nikad mi nijedno kazalište nije uspjelo prikazati takvu predstavu,kako to stvarni život zna. Umjetnik. Virtuoz naive slika u pokretu. A opet nekako šašav kao dijete.


KOMENTARI: