IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Možeš šporkat najskuplje postole. Možeš voziti najskuplji auto kroz blatne kaljuže. Možeš živjeti u škovacama, ne držati do sebe.....samo nemoj šporkat srce djeteta.

Dogodi se u životu svega. Kako god se dogodi da kiša padne iz vedra neba, dogode se i druge nepogode. Prevari te supružnik, dobiješ otkaz, kažu ti na običnom pregledu da imaš rak i samo nekoliko mjeseci za sve ispravke pogrešaka koje si učinio. Počasti te život sapunicama u petsto četiri nastavka od kojih ni jedan ne razumiješ, ali si eto glavni lik i u svakoj si posađen poput kaktusa koji i sebe bode. Zelen i čangrizav. Rasčovječen. Procvjetaš na dane , po periodima kako su te skrojili. Jer su te uvjerili da je u jednoj godini tek jedno proljeće. I više nema.

Gledam sve te rastavljene ljude, iz ovih ili onih razloga (apsolutno ne osuđujem) i načine na koji nastavljaju život. Od onih civiliziranih i divnih ljudi koji ostaju u dobrim odnosima iz poštovanja prema sebi samima-jer ipak je ta osoba nekad bila  njihov izbor za igrati se na partiju ljubavi. Iz poštovanja prema toj drugoj osobi uz koju su nekada željeli doživjeti bore. I iz poštovanja prema svojoj djeci. Tim darovima upakiranima u centimetre očekivanja. Podatni za oblikovanje prema Bogu i čovjeku. Te duše. Nejake. Koje vjeruju onima s kojima rastu. Da ljubav uvijek može i zna bolje. Da je ljubav beskrajna i da ne pretvara djecu u oružje. U zolje kojima se gaze očevi i ranjavaju majke. Djeca nisu sredstva, oni su ljudi. Ljudi koje pečatiramo svojim djelima. Ono što gledaju spremaju u mape, negdje iza očiju, u onu mekoću koje će se sjećati svakog Božića, prvog dana škole, rođendana. U mape gdje se spremi prvi poljubac, prvi seks, prvi osjećaj da nekoga stvarno voliš. Duše od gline dane amaterima da se njima poigraju.

Izgubiš posao pa šiziš. Vrištiš i psuješ kao da nema sutra. Kao da nije sve u tvojim rukama. A ono te gleda, način na koji se nosiš sa sivilom svijeta. Sa oblakom iz kojeg sijeva i grmi. Iz kojega ispadaju zmajevi za koje si ih tako uporno uvjeravao da ne postoje ispod njihovih kreveta. Eto ih! U našim krikovima! U sred dnevnog boravka u kojem se pleše, smije i pričaju se priče o proteklom danu.Srušiš im razloge za borbu u tren,  krivim riječima....ne razmišljajući. Gledaju svog kapetana kako je bacio kormilo i predao se. A već sutra smislit ćeš nešto, zakotrljat će se život i opet ćeš nekuda krenuti. Ti kao nov i oporavljen. Ali ono pamti. Sjetit će se puno puta tog kormila koje si bacio i zaljuljao im brod.
Pogodi te dijagnoza. Ljutiš se i kuneš sve sveto jer ti to ne zaslužuješ. Kao da itko zaslužuje i želi nešto takvo. Onako ustravljen i šokiran ljutiš se na Velikoga i tvrdiš kako ga nema, jer kako bi ga bilo pored takve sudbine. Pa kad se sabereš i prihvatiš objašnjavaš djetetu kako je tako htio Bog i kako je veliki i milostiv i tako to treba biti. Govoriš im da ne plaču. Da budu jaki. Sjebeš ih do kraja. Moliš ih nesvjesno da budu glupi i slijepi.. tebi za ljubav.
Sve možeš šporkat, samo dušu djetetu nemoj!

Iako ponekad stvarno nije lako, pokušaj biti autentičan i svoj. Iskren prema sebi, pa onda i drugima. Nemoj vjerovati subjektivno. Vjeru imaš  ili nemaš. Nije to radno vrijeme nekakvog šaltera koji radi na dane u tjednu, pa kako ti je zgodno. Pazi čime ih zalijevaš.  I suze su predivna prehrana za  te rijetke biljke, ako su iskrene i iz srca. I ako ih možeš objasniti načinom koji ih neće zaplašiti, a tebe će  prikazati čovjekom kakav jesi. Bez da se sebe ustručavaš.

Ne dao Bog da ti je vrijeme otići prije vremena koje si želio. Da ih moraš ostaviti prije nego dosegnu konačnu visinu i prve ljubavi. Sjetiš se svega što si im zapisao u ona mjesta koja vidiš tik prije nego zaspeš....u kojima se ne možeš ni od sebe skriti. U ona mjesta gdje si im posadio drvo pored kojeg nikad neće osjetiti glad. Ni za ljubavlju, ni za životom. Gdje im je gromobran od gromova svega što ljubav nije. Tamo gdje si im i mater i otac zanavik.

Možemo se imati ili nemati. Možemo se vidjeti ili ne vidjeti. Ali onaj miris povjerenja, koji im naneseš po kosi kad zaspu, poput dječjeg pudera nakon što te majka nekad kupala, on ostaje. Kamen temeljac za sve druge mirise kojima će ih posuti život. Pa koliko vam je suđeno, samo posipaj. Uvijek isti, vjerodostojan.

I ne laži im. Nikad im ne laži. Laži stvaraju nove zmajeve. Nepostojeća bića od strahova satkana od nas naoko velikih, nakalemljenih najmanjima.

Sve možeš šporkat. I najveće i najskuplje.....i svoj odraz u ogledalu. Ali sve možeš i oprati. Samo dušu djeteta teško.


KOMENTARI: