IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Možda smo uvjereni da znamo voljeti. Onako zapravo,bez zadrške. Nesebično. Možda mislimo da je samo način na koji mi kotrljamo život ispravan i kao takav jedini mogući izbor. Možda smo u pravu....ali  „možda“ je teška i pomalo suluda riječ.

Kroz razgovore, i ono duboko gledanje u oči, kad osjetiš kako ti je i jetra dodirnuta tim zjenicama koje te žele vidjeti živom, spoznaješ život. Na samom početku disanja, od svog oca i svoje majke.

Odnosi očeva i kćeri, valjda su najveći kamen spoticanja ili stijena sigurnosti-ovisi iz čije si želje ispao. Kad imaš sreće, otac ti je najdraži lutak iz predstave koju bi gledao opet i opet, dok je ne memoriraš u svakoj pori od koje jesi. Uzorna uloga i kamen temeljac. Onaj koji te štiti jer si princeza, ali te pusti da poletiš s litice (s koje on ikada ne bi) jer si i ratnica. Onaj kojem si uvijek upakirana u lokne i čokoladne prste, nespretne čestitke i brbljanje na nekom lažnom francuskom kojeg samo vi razumijete. Neko čudo koje će osvojiti svijet, pa sve i da je od marcipana i mendula napravljen.

Kad imaš sreće, on je onaj koji ti otvoreno kaže da život može biti i štene i zmaj, ali i zmajevi vole da ih se miluje i prihvati.. dok ne odu dalje, za nekim svojim misijama kojima hrabre ščućurene u kutu malih soba. Kad imaš sreće on te sigurno preda onom kojeg voliš pred oltarom, iako mu suza sruši svih 2 metra iznutra,ali vitez se ne da zbog  sjaja u tvom oku. Da ti se boje kojima si se za svijet uredila ne proliju po licu koje voli više od ijednog oltara. Sve mu stane u tvoje oči, u taj sjaj. To su najteže bitke koje preživljavaju.

Kad imaš sreće odeš u nove dane sa spoznajom da si mu u zagrljaju uvijek doma, i ako se ne grlite često. Boja toga glasa miriše na doma. I sve tišine koje ste usput izgradili, sve one rečenice bez završetka imali su svrhu. Da te nauče kako imaš samo sada i kako sve treba reći. Šta ćeš sa žuljevima po duši? Ne trebaju ti.

Šapni ponekad sebi, da su im strahovi za nas tetovaže po duši.  Oprosti mu kad pričate s godinama nekim drugačijim dijalektima življenja, još uvijek ste otac i kći. Zanavik. I kad vas rastave zvijezde, i dimenzije u kojima se možemo imati opipljivo. Odlijepi flastere zamjeranja. Naglo. Da te zaboli. Sjetit ćeš se toga možda jednom kad ti tvoje dijete zalijepi isti takav.

Očevi koji vole i poštuju  naše majke najveće su svetosti prosute od Velikoga. Jer kad uz takve rasteš ne pristaješ na ništa manje od toga. Gledaš kako su šutnje ponekad zlato za poslije, kako se može planinariti i po paučini ako to stvarno želiš. Stekneš sigurnost da je tvoje svjetlo samo u tebi, i da ga uvijek možeš upaliti. Potjeraj čudovišta, gledaj u sunce... cijeli svijet neka ti je udoban.

U vrijeme kad sam skakala sa najvećih litica svog života, čula bi iz svake vlasi kose glas “Ti to možeš!“.
Onaj koji miriše na sigurnost.
Na oca koji je znao voljeti, staviti krila i odrezati konope.
Ako imaš sreće, učini te čovjek čovjekom.
Ako nemaš, nastoj jednom ti učiniti jednog.
Iz želje neka ti ispadne....direktno u ljubav.


KOMENTARI: