IZ KANTUNA O SVAMU, SVAČEMU I SVAKOME
Selektiram nekako sva ta sjećanja. Sortiram ih u škafetine duše da mi je lakše listati po proteklim vremenima bez da me opet boli ,ako ne treba. Sortiram ih po smislu i važnosti, toplini i lekcijama koje sam ponijela odnekud tamo.

Te davne '95. godine ljudi su bili drugačije duše. Drugačije emocije. Boje i vokacije. Bili su ovdje i sada. Puni snage i vjere. Skršenih ruku od molitvi u mraku,ali puni ponosa....hrabrosti....utjehe u mirisima kose svoje dice, u zagrljaju onih koje vole,u spoznaji da nije srušilo baš njihovu kuću. Njihov svijet. I to im je bilo dosta.

Sjećam se kako onda nismo imali mobitele. A bili smo povezaniji nego ikada prije. Ikada poslije. Toga dana, na taj datum, u svim onim suzama koje smo prolili, u euforiji ...sve što sam htjela čuti je njegov glas, da nekako uspije nazvati i kazati mi :dobro sam....živ sam.

Nismo imali mobitele, kompjutere ni laptope, vibere ni slicne pizdarije....ali nikad bliži bili nismo.
Tješili smo se vjerom u smisao. U ljubav. U povezanost emocija koje zapetljaju srca i nekako znaš da je zanavik. Oni grop koji želiš samo zapetljat još jače.

Negdi popodne zazvonio je telefon. Sta je svit u tom trenu. "Živ san....dobro san..." Sta je svit u onome gropu. Stisla sam ga onkraj duše...u dubinu srca diteta, jer još smo dica bili. I on...i ja.
Sta je svit . I prominija nas za nijansu zanavik.

I kad me danas dite pita: "Mama, koji je danas praznik?" - Stisne mi se oni grop....stisne se u lipu materinu i oću neću, zaboli me.....ali stisnem dušu, u dubinu onog srca diteta iz 1995.-te i kažem sinu: "Danas je praznik sine, kad se slavi ljubav prema čoviku....ni manje ni više od toga. Sve drugo su boje na papirima i platnima....sve drugo su boli kojima te ne želim teretiti. Ti si tu da prosipaš svitlo i svitlon se puniš."
A on me gleda onim pogledom, kakvim samo dite gledat može, poljubi me i kaže : " E, pa sritan ti dan ljubavi mama!" Sretan i tebi sine."


KOMENTARI: