PRIČE ZA VELIKU I MALU DJECU
Ante Sanader, jednoglasno (re)izabrani predsjednik Hrvatske vatrogasne zajednice, dobrovoljni je vatrogasac punih 40 godina od čega tri desetljeća na mjestu zapovjednika – 25 godina u matičnom DVD-u Kaštel Gomilica i pet godina kao županijski zapovjednik. Zadnji veliki požar u Splitu aktivno je proživio a prebacivali su mu da o toj katastrofi govori bez strasti. Naposljetku je iznenadio konstatacijom na sjednici vatrogasne zajednice - "požar u Splitu za mene je rutinski požar".

- To je malo izvučeno iz konteksta i nije bilo namijenjeno javnosti. Raspravljali smo unutar našeg stručnog vatrogasnog kruga. Kao da matematičari razgovaraju o tome kako se rješava diferencijalna jednadžba. Požar je katastrofa čim čovjeku izgori kuća.
Za mene je rutinski jer sam takvih požara u svojoj karijeri imao na desetke. Prije 16 godina gasio sam požar na istom mjestu. Svatovi su poviše škole ispalili signalnu raketu, u jedan sat noću, zapalila se šuma, bila je jaka bura. Potpuno isti scenarij, po Kučinama i Mravincima smo se tukli s vatrom a požar je završio na Karepovcu. Bilo ih je na tom mjestu još.

Kao zapovjednik na Hvaru gasio sam požar sedam dana, izgorjela je dvostruko veća površina, četiri čovjeka su poginula od toga dva turista. Išli su pomoći, srcem.

Kakav je rezime ovog "splitskog požara"?

- Najveća stvar je da nitko nije stradao. To je primarni cilj. Pogledajte u Portugalu, ima na desetke mrtvih, u Kanadi je evakuirano 60.000 ljudi. Sačuvani životi i imovina domet je ove intervencije. Posebno je važno što su se, u većoj mjeri, s velikim srcem i bez posljedica, uključili i građani.

Je li ipak bilo stručnih grešaka, krivih procjena?

- Uvijek ima nekih grešaka i zato se rade analize. Mi još nismo napravili detaljnu analizu ovog požara, ali u pravilniku o gašenju velikih šumskih požara imamo precizno utvrđen sustav narastanja snaga i operativne postupke. Sa sigurnošću mogu reći da je baš sve napravljeno po pravilima službe.

Je li po PS-u da u prve redove idu vatrogasci iz DVD-a?

- Prvo na teren izlazi lokalno društvo i ako procijeni da ne može riješiti problem poziva susjedno društvo. Ako i to nije dovoljno, poziva se glavnog gradskog zapovjednika a on, ako treba, poziva županijskog zapovjednika. Ako i to nije dovoljno, obavještava se glavni vatrogasni zapovjednik koji šalje snage s kontinenta. Po svim postupcima se ispravno postupalo. Štoviše, imali smo dan prije veliki požar u Šestanovcu na koji su već bile pozvane snage izvan županije, tako da su nam u pomoć stigli Dubrovčani i Ličani. I te ljude smo, već ujutro, prebacili na ovo novo požarište. Bili smo brzo na licu mjesta požar je bio zaustavljen, ali se digao vjetar i onda je krenuo. Kanaderi su bezuspješno gasili dok su mogli. Tolika je to prašuma da ga vodene bombe tri kanadera nisu uspjela ugasiti.

Čuje se da je trebalo natapati ulaz u Split dok je gorjelo?

- Natapanje? To bi trebalo raditi retardantima. Vodom ne možeš natopiti toliko da gusta šuma bude vlažna. Mi smo i u prosincu na niskoj temperaturi imali požar koji je lizao po suhoj travi iako je ispod bilo vlažno. Koliko bi vode trebalo za natopiti šumu. Što prskati, prvi red. A kako ući u nepristupačan teren. A požar se prebaci po dvjesto metara. To su priče za malu djecu. Iskoristili smo sve snage, postoje točni podaci kad je tko koga zvao, što je tražio. Policija i stručne službe će sve istražiti. Generalno, propusta nije bilo. Ljetni požari su naša realnost, svake godine, i važno je izvuči pouke.

Kakva se pouka iz ovoga treba izvući?

- Ovo bi nam, konačno, trebala biti škola. Ljudi vole graditi kuće u šumi, s puno hladovine, ali ne razmišljaju o vlastitoj sigurnosti. Ako je osiguranje skupo zar je problem imati vatrogasni aparat u kući. Koliko ih ima u automobilima a trošak je stotinu kuna. Moramo početi misliti o vlastitoj sigurnosti. U rubnim dijelovima grada oko kuća su deponiji, daske, stare gume, svega i svačega. Između kuća su neobrađene površine. I sada su iz požara iskočili suhozidi, sve se to nekad radilo. Prašuma je svuda oko nas i nitko ne razmišlja o opasnosti koja vreba. Postoje područja gdje ljudska noga ne može kročiti. Tu se čovjeka ne može slati na intervenciju. Imamo ogromne zapuštene površine, cijela Dalmacija je jedna velika prašuma. Moramo se riješiti te džungle jer uvijek nešto puše i svaki mali požar se lako može pretvoriti u katastrofu. Moramo nešto smisliti za zapuštene privatne površine, stimulirati ljude da to urede ili daju u najam.

Zašto se to konačno ne uredi?

- Sve je to privatno zemljište. Mi smo u Kaštelima radili puteve po Kozjaku koji je stalno gorio i veliki je problem bio preko čijeg će zemljišta put preći. U napućenim prostorima problem su uske, neprohodne ceste. Ne radimo preventivno a kad gori, goli i bosi, spremni smo ući u vatru.

Može li se utjecati na svijest građana?

- Čestitam svima koji su dali obol, ali što bi bilo da je netko stradao. Torcida je super reagirala, pokazali su veliko srce. Ja ih pozivam da nam se priključe u dobrovoljnom vatrogasnom društvu. Neka budu rezervni sastav, kad prođu osnovnu obuku, za ovako velike stvari. Tada treba ljudi. Osposobljenih.

Zvuči kao ona nekadašnja akcija "Ništa nas ne smije iznenaditi"?

- Koncept NNNI je bila odlično zamišljen, ali od toga smo radili komediju. I danas kad idemo provesti neku osovnu obuku, s aparatom za gašenje, slab je odaziv i ismijavaju nas. I pomorcima, koji moraju proći tečaj, to je velika muka a život im može značiti. Kad se napravi vježba, rugaju se da je sve namješteno. A moraš znati gdje je cijev, što treba napraviti, kako stvari funkcioniraju. Gleda nas se malo s rezervom, a kad se dogodi nešto ovako, onda su svi zabrinuti kako vatrogasci imaju stara vozila.

Zašto je tako?

- Stanje u vatrogastvu je odraz stanja u društvu. Pogledajmo koliki je prosjek starosti automobila na cesti. Vatrogastvo je briga lokalne uprave. Nažalost, imamo općina koje uopće nemaju DVD-ove a bogatije općine obnavljaju sredstva. Hrvatska ima 55.000 operativnih vatrogasaca koji imaju liječnički pregled u kojemu se konstatira zdravstvena i psihofizička sposobnost, mora biti osposobljen i opremljen. Bez ta tri elementa ne smije se otići na požar. Profesionalaca je 2500.

Je li to malo nelogično?

- Nije. Najviše naših problema su požari otvorenog prostora. Osim toga, izlazimo iz austrougarskog koncepta i naslanjamo se na austrijsko, odnosno, njemačko vatrogastvo. Tradicija je duga 150 godina. Bez prekida. Obuhvaćene su tri generacije, dida sin i unuk, to je način življenja, zato se i preživjelo. U Kaštelima naša djeca ne idu u kafić, jer smo im u vatrogasnom domu omogučili sve i tamo provode slobodno vrijeme. Mi vatrogasci smo praktički najveća društvena organizacija.

Što treba mijenjati iz količine novca koja se izdvaja?

- Ima stotinu detalja, ali ključno je povećati sredstva. Kad nema požara svaka je kuna teška. Proračuni su ograničeni, puno je zahtjeva. Kad je požar svi bi sve dali, ali nađimo se za dva mjeseca pa ćemo vidjeti.

Imamo li razrađene planove opasnosti od požara?

- Postoje planovi, ali sve počiva na entuzijazmu. Imamo li mi scenarij za potres? Najlakše je reći neće biti potresa. Nije nikad bilo ni onako velikog snijega, pa je pao. I ljudi su se lomili. Da je netko prije toga išao kupovati ralice, rekli bi da baca novac. U Zagrebu je Pavle Kalinić htio nabaviti oklopno vozilo pa su mu se svi smijali. Imamo i Krško, na granici, ajmo vidjeti kako smo se mi pripremili za nuklearni scenarij. Mi moramo biti suočeni s rizicima i onda se tako i ponašati jer ne ulažemo u vlastitu sigurnost. To je naš mentalitet.

Kako se pripremiti za krizne situacije?

- Sve je u planovima, ali mjesni odbori i kotari moraju imati svoje organizacijske planove. Zaštitom od požara nitko se ne bavi dok ne dođe nevolja. Nitko ne razmišlja o neobrađenim površinama, što treba raditi kad plane, hidranti su razbijeni, vatrogasni aparati ukradeni. Civilna zaštita se ismijava, a u ratu je profunkcionirala, kao i sad, bez nekog sustava. Spremni smo poštivati red tek u nevolji.

Zašto je važno da vatrogastvo bude dio nacionalne sigurnosti?

- To je osnov da napravimo startegiju zaštite od požara, za koju imamo sve parametre, i onda apliciramo za sredstva iz fondova EU. Kopiramo uspješni poljski model. Europa traži da pokažeš što hoćeš i precizno navedeš u što se i zašto ulaže. To su jedina značajnija sredstva koja možemo očekivati. Strategija mora reći hoćemo li ići sovjetskim modelom ili ulagati ovo što imamo.

Koja je suštinska razlika?

- U centralizaciji. Istočni blok je uništio vatrogastvo jer ga je centralizirao. Nažalost, i u Hrvatskoj postoje struje, zasad u manjini, koje zagovaraju centralizirani sustav. Ja sam čvrsti zagovornik austrijskog ili njemačkog modela, austrougarskog koncepta, koji je decentraliziran. To je snaga. Da imamo trostruko više profesionalaca, sve je malo za ekstremne situacije. Moraš imati organiziran narod, a to se može samo kroz dobrovoljno vatrogastvo. Vatrogastvo je narod.

Izvor: Slobodna Dalmacija


KOMENTARI: