IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Kupila je stan u Splitu na kredit od 30 godina. Na predjelu Kila. Ima 40 godina i dvoje male djece. Četverogodišnjeg malog istraživača i dvomjesečno nenadano čudo sa tetra-pelenama i majčinim zagrljajem kao jedinim štitovima protiv svijeta.

Izgubila je majku  i oca u razmaku manjem od godinu dana. Od raka. Obitelj vezana ljubavlju i poštovanjem, divni neki ljudi. Njena majka me blagoslivala svaki put kad bi prešla prag njihovog stana. Mene i svakoga, jer je vjerovala da je Veliki zaista veći od svih nas. Vjerovala je u dobro. U blagi dodir umjesto batine, u blagoslov umjesto psovke ili bilo kakve osude.

Lea je sagradila neku novu stvarnost na ruševinama odluka onoga kojeg je njena majka zvala Velikim. Realna, obrazovana, empatična mlada žena prihvatila je svoj put koji joj je namijenjen i živjela.
Sakupljačica knjiga. Fotografija sretnih trenutaka, majčinih pisama iz dana kad su pisale jedna drugoj jer glasa više nije bilo.
Ulaskom u njen stan vidiš samo ljepotu. Uspomene. I mrlje po zidu sadašnjih disanja predivnih dječaka koji su došli ostaviti svoj trag. U vremenu koje im je dano.

Onu noć...onu „atraktivnu“ i „interesantnu noć“  Lea je na tren umrla. Sama u stanu na Kili sa dva nejaka viteza, izbezumljena od straha, na tren je, kaže mi, umrla.
U nekom trenutku napunila je naručje svime što ima i pojurila niz stepenice. Bježeći pred „stihijom koje nije bilo“.
Njen suprug je vatrogasac. U tom trenutku gasio je Žrnovnicu  cijeli dan, padajući s nogu od umora, i ne sluteći što mu se događa pred kućnim pragom.
Sve je utihnulo. Prestalo je.

„Sav mi je život u naručje stao.“-priča mi. Nije uzela apsolutno ništa, osim svoje djece stisnutih uz srce.

Lea je gasila suzama. I bol i vatru. Lea je preživljavala suzama da se u njima ne utopi. Ljuta i ogorčena jer joj majka u terminalnoj fazi karcinoma od ovakve države nije imala niti pravo na invalidsku mirovinu. Jer joj je otac bio dobrovoljni branitelj, ali onaj branitelj koji je branio zbog slobode i nije niti staž upisao u radnu knjižicu, a kad je umro jedva su ga ukopali. Na 12 rata Diners kartice.

Lea je drhteći pričala kako je svaki požar korak do neke nove boli, jer se boji, zna u kakvim vozilima njen suprug ide gasiti, i da se nitko za njega pobrinuti neće. Osim ako se nađe ovakva hrpa duša maloga čovjeka i pruži ruku.
Hrpa malih čini Velikoga!

Nemamo mi nikoga da nas čuva ni bori se za nas, osim jedni drugih. Oni koje plaćamo krvavim radom, odavno su od nas dignuli ruke. Njihovim guzama je udobno i meko, i u obilasku požarišta u karavani od šest abnormalno skupih vozila, i na putu za još jedno naslikavanje ili prežderavanje. Nemamo mi nikoga da nas zastupa, samo da nas sramoti i potkrada.
Nisu vrijedni ni mog slova, a kamoli Leine suze.

U trenutcima poput ovoga kad zaprijete katastrofe, ljudi se sjete da im to pod majicom kuca srce, a ne sisa ili  nabildani mišić za pokazivanje. Sjete se da smo svi pepelu suđeni. Pa naglo nestanu sve granice i podjele, nema ni naši ni vaši, nema bijelo ni plava. Sjete se ljudi da smo isti, da smo braća.
Pa pruže ruke, otvore srca,utješe stiskom ruke,oproste zagrljajem.

Jebeš predstave Sivog i onih oko njega. Njima se nema za što pljeskati. Trebalo bi za to biti faca, gospodin - pa potražiti taj par muda negdje dolje, ako ih uopće ima, pa posramljen reći OPROSTI ovom narodu.
Ali dajmo aplauz svakome od vas. Ako se možete pogledati u ogledalo, i ako pomažete prvom do sebe - onda ste vrijedni aplauza. Ako i niste, pokušajte biti.
Jer hrpa malih čini Velikoga.


KOMENTARI: