IZ KANTUNA O SVEMU SVAČEMU I SVAKOME
Došli su nam prijatelji iz inozemstva u posjetu. Dragi ljudi u svojim četrdesetima. Samosvjesni, obrazovani, radišni. Jednu večer, namjestilo se da nas se skupilo petnaestak na druženju kod nas. Grupa šarenih karaktera, afiniteta i pogleda na život. Lunapark čovječnosti, taman za povući neke paralele između svijeta u kojem živiš i onoga kakvog želiš za svoju djecu.

Od mojih šest najbližih prijateljica, četiri su rastavljene. Ne zato jer su razmažene princeze i nisu dobivale Swarowski kristale za svaku obljetnicu ljubavi, nego zato jer su umjesto toga dobivale šake u prelijepe glave, noge u trbuhe i noževe u srca. Moje četiri izdane, izigrane, ranjene žene koje su ipak bile toliko odvažne, mudre i hrabre da su povikale- Dosta!

Peta je na dobrom putu da im se pridruži. Ona ne dobiva ni šake u glavu, ni noge u trbuh....ona ne dobiva NIŠTA. Pričala mi je o svom životu u tišini podrazumijevanja. Životu iz navike u kojem se sve podrazumijeva,a ničega odavno nema. Buđenje, kava, djeca, ručak, suđe, kava, roba, večera, spavanje. Ne može se sjetiti,  kaže mi, kad je zadnji put osjetila trnce uz svog supruga. One intimne, najljepše, zbog kojih bi poželjela osnovati koloniju novog života na Marsu kao nekada.

Vidjela sam kako je promatrala tu večer Hansa i Annu, taj odnos ravnopravnosti i uzdizanja onog drugog. Vidjela sam „Petu“ kako su joj se oči punile suzama dok  je  Hans Anni točio vino i cijelu večer joj upućivao poglede pune uvažavanja. Hansu i Anni to je nešto najprirodnije na svijetu. Nema nadmudrivanja  u smislu ponižavanja drugog, da bi sebe uzdigao. Nema naredbi, podrazumijevanja, nema NIČEGA....ima SVEGA. Dovoljnost uzajamne podrške, poštovanje, i konstantan trud da opstanu. Sitne geste, zajedničko vrijeme, hobi kojeg vole oboje....enciklopedija sitnica u njihovom džepu.

„Daj, aj, dodaj mi pivo. Digni tu guzicu malo sa stolice, vidi kolika ti je. Doći ćeš šira nego ti mater!“-čujem u pozadini Petog kako se smije i „šali“ sa svojom ženom. Ona se diže posramljena  i dodaje traženo.  

Gledam sve to iz prikrajka i neki mi se ružan okus skupio po duši. Vidim jako puno odnosa koji su neodržavajući. Da ima previše onih koji žive onako kako misle da se mora i da na drugo nemaju pravo. Da je ogroman teret i navika pristati živjeti uz majčine skute, dijeliti kuću i život sa svekrvom i svekrom, diverima, zaovama, nevjestama, jednim te istim susjedima već generacijama....Da je ogroman teret misliti kako se treba udati za prvog momka, jer je eto dobar i radi.?!

Vidim da  su slobodni ljudi zaista slobodni od tuđih mišljenja, od svih....toliko slobodni da žive svoju slobodu onako kako im paše.  
Čast iznimkama, koje su uspjela ostvariti sebe i svu tu ljepotu života i iz perspektive tradicije našeg podneblja. Ali  sam sretna što se ljudi bude. I što odlaze iz svakog kaveza zbog kojeg ne mogu raširiti svoja krila. Brak nije nešto što se podrazumijeva, nešto što se mora i što ti je parkirano u životnu kartu kao metak u čelo. Brak je jedna genijalna ideja partnerstva. Odnosa u kojem se raste. U kojem se smije do suza, i plače da bi se tim suzama nešto jače izgradilo. Brak je vrtuljak koji te izvrti u svim smjerovima, ali dok se držite ruku za ruku, padajući i dižući se...dok se bodete samo trodnevnom bradom pri poljupcima, i škakljanjima po najdražoj koži ima smisla. 


KOMENTARI: