IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Možeš se tu i tamo zanijeti sjenama. Pustiti im da te odvedu u ono kričavo sivo područje odakle dolazi strah. Možeš si dozvoliti, tu i tamo, da odlučiš slijep trčati poljem punim trnja i uvjeriti se kako te  ni jedan neće ogrebati i pustiti ljudskost crvenu i toplu tvojim tijelom.

Jer od nje si satkan. Namjeren si toplini dok si ovdje.

 Nisi od tuđih pogleda. Nisi od krpica i zveckavog nakita. Nisi od auta i stanja na računu. 

Možeš se nekada oglušiti na vapaje svijeta, ali ćeš oglušiti od vlastite tišine. Ono što ne oslobodiš, zauvijek te zarobljenog drži. U tvojim vjerovanjima, zamjeranjima, očekivanjima.

Ono što ne izrečeš; a znaš da moraš,  jer je to ono kako vidiš i osjećaš, svrbi te po jeziku poput najgore psovke. Za žulj na duši  flastera nema.

Možeš ponekad reći kako nisi znao. Vaditi se na bezobzirno vrijeme i izmišljene obaveze.

Ali znaš ....noću, kad zaspu ogledala po kojima se mjeriš, pa ostaneš pred najzahtjevnijom publikom u dvorištu Svemira i čekaš aplauz. Od sebe sama. Tišinom ti zavrišti sva  jeka od proteklog dana.
Proplačeš od srama. Jer si šutio. Jer si se pravio da ne vidiš i ne čuješ.  Jer su ti „slučajevi“ neki tamo....redak iz novina....ili ljudi iz tko zna koje zemlje.

Pa pred zoru nekako zaspeš....sav posoljen, a neslan. Rasčovječen. Tople kože....od ljudskosti tople što kola tvojim tijelom....i svakim ti jutrom novu šansu da.

Jer od nje si satkan. Namjeren si toplini dok si ovdje.

Ne zaboravi.


KOMENTARI: