IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Ona je i tada bila žena. Sa ogromnim, samostojećim Ž u svakoj veni što je čini živom. Voljela je maštati o čudima, sanjati  o tome da će jednom, možda  biti i majka. Lakirala je nokte kad bi pronašla vremena, gledala ljubavne filmove i bavila se hobotničarstvom.

Hobotničarstvo? Znaš  ono, peri, peglaj, kuhaj, idi na posao, nahrani mačku, zalij cvijeće, nazovi mamu, plati račune, opituraj sobu, poharaj frižider... Uhvati zraka. Pa  izribaj zahode, baci škovace,obriši prašinu, prostri robu, otiđi u spizu - pa zaboravi sol - opet ode u spizu, dočeka muža, skuha ručak svaki dan za u tri sata, obiđe svekrvu, zalije vrt, depiliraj bikini zonu i sve zone koje je okružuju...i sve tako negdje do deset kad padne pokošena. O da, usput je i studirala kao uspješan i uzoran student sa izvrsnim prosjekom.

Sjećam se kad mi je pričala kako je, nakon pet umjetnih oplodnji bila stvarno premorena od svih tih tortura. Deformiranog tijela od hrpe hormona, umorne psihe i smoždena od pogleda prema njenom trbuhu.
Na pragu odustajanja, reče mi: „Ja nisam žena, ako ne rodim. Koji je smisao života bez djeteta?“
Zgrozila sam se. Protrnula.
Sama pomisao da se jedna žena ne smatra cijelom ni svrsishodnom na ovome svijetu, ako nije rodila, zaboljela me do dna bunara  ljudskosti.  
I uopće  nije važan razlog. Neke ne rađaju jer ne mogu, neke jer ne žele. Jesu li zato manje žene?!

Prekrasne i uspješne, nasmijane i strastvene u svom plesu sa životom. One koje proputuju svijet, načitaju se knjiga, isplešu dušu na festivalima kulturnih različitosti, uče biti u miru sa sobom i smislom koji im je serviran. Ili si ga serviraju same, na najljepšem pladnju u duginim bojama. Ili nekom drugom , sa šljokicama na primjer - to je sad IN.
Ima žena koje su se opredijelile ne robovati normama ni propisima. Ima žena koje se užasavaju svijeta u kakvom žive i ne žele po takvom prosipati ljubav u obliku djeteta. Možda posjećuju neko dijete u dječjem domu, možda volontiraju po azilima za napuštene životinje, možda samo ne žele rađati bez nekog posebnog razloga. I znate što? Imaju apsolutno pravo na to.

Elem, otišla je i na šestu umjetnu oplodnju. Uspjela je. Rodila je prekrasne dvije djevojčice.  Dva mala medenjaka sa loknama  boje sunca.  Dva mala nasmijana čuda u svijetu.

Nismo se vidjele neko vrijeme, a kad su djevojčice imale već nekih 4 godine srele smo se u šetnji. Jedva sam je prepoznala.  Umorna i prazna uz dvoje predivne  djece. Zgrozila sam se, protrnula sam od te tuge.
Plačući mi je pričala kako se izgubila u cijeloj toj priči. Kako nema vremena za sebe, i kako je po cijele dane ljuta. Urla na djevojčice, muž je malo kući - izmišlja stalno neke nove izlike da nije tu, kaže mi kako zna da se sve njegove izlike zapravo zovu izvjesna Mare (nazovimo je tako).

Ljuta je na sebe jer nije privela kraju svoju školu, što nije proputovala ni malo. Što nije postala majkom jer je to željela - nego zato jer je to nametnuti obrazac onima s vaginom.  Gledam je onako u tuti i patikama na „visoku petu“....kose zakačene nekakvom štipalicom, masne i  neuredne. Gledam joj oguljeni lak na noktima, zapuštene zube...I  kako prebacuje krivnju na svoja dva predivna medenjaka  koja trčkaraju uokolo, sretne i bezbrižne.
Pa se pitam tako, za koga živimo svoje živote?  Na čije rečenice stavljamo točke?

Žena je žena. Svoja u sebi.  Sa svojim željama, snovima, potrebama  i mislima. Voli maštati o čudima . Sanjati  MOŽDA o tome da će jednom  biti i majka. Lakira   nokte kad  pronađe vremena, gleda ljubavne filmove i bavi se hobotničarstvom. Znaš  ono, peri,peglaj, kuhaj, idi na posao, nahrani mačku, zalij cvijeće, nazovi mamu, plati račune, opituraj sobu, poharaj frižider...Uhvati zraka. Pa  izribaj zahode, baci škovace, obriši prašinu, prostri robu,otiđi u spizu-pa zaboravi sol- opet ode u spizu, dočeka partnera, skuha ručak svaki dan , obiđe svekrvu, zalije vrt, depilira bikini zonu i sve zone koje je okružuju....ili živi sasvim nekim drugačijim životom od tvoga.
Ali svaki je dobar. Svaki je najbolji, dok god je to onaj kojeg je srcem sama odabrala. Ne čini nas dijete ženom. Ono nas čini majkom.


KOMENTARI: