IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Završetak školske godine donese redovito neke nove dijagnoze  među naoko zdrave ljude. Čitavu godinu ta djeca idu u zgradu u koju su upisani, ulaze kao vojnici u svoju učionicu, sjedaju na svoje mjesto i tobože-slušaju. Svijet u kojem živimo danas, uvelike se razlikuje od onoga prije 20-ak godina, ne usudim se niti povući paralelu u doba ranije od ovog koje sam navela.

Djeca su evolucijski jednostavno drugačija. Imaju drugačije interese, lepeza znanja dostupna im je jednim klikom miša i ukucavanjem traženog u bilo koji pretraživač. Stručnjaci  novog doba, ti maleni veliki, koji se ne znaju doduše(velika većina) popeti na stablo, a kamoli sići s njega. Ali će vam bez problema objasniti 4567 naredbi u  Minecraftu . Jer je to njihov način razmišljanja, naš nije.

Znate onaj vic kad je mama pitala sina:
Kako se glasa pas?
-Vau! Vau!-reče maleni.
A mačka?
-Mijau!Mijau!
A miš?-upita opet majka.
-Klik.Klik.-odgovori spremno.

Škola je manje – više jednaka onoj od prije 20-ak godina. Klupe su još uvijek u tri reda, ploča je jednako dosadno zelene boje, i učitelji još uvijek moraju predavati ono što im je u tablicama školskog programa propisano. Svaki održani sat označava se brojem, i ima svoj red. Kako je propisano.  Sa više instance. I ,molim lijepo, ako se u prvom razredu trebaju učiti prvo sva velika i mala tiskana slova jedno polugodište, a onda sva pisana velika i mala slova drugo polugodište,  to što se zbunjuje djecu, i nije izgleda toliko važno.  Dakle, svako slovo-od njih 30- uči se pisati na 4 načina. U drugom razredu se uči tablica množenja i dijeljenja, brojevi do sto i malo geometrije, to je jednostavno tako. Ako je tjelesno zdravstvena kultura određena dva puta tjedno, ako se i odrađuje,uglavnom djeca napadaju jedni druge igrajući  „graničara“ jer je jako važno znati pogoditi nekoga.

Sjećam se osamdesetih kad sam išla u osnovnu školu. Bilo je to vrijeme ključa oko vrata, samostalnog spremanja marende i šetnje do škole. Ako je bio sunčan dan – odlično. Ako je padala kiša-opet odlično, jer je to bila prilika za pokazati žutu kabanicu iz Jugoplastike, i plave ili crvene čizmice iz iste proizvodnje. Nisu se stvarale barikade oko škole autima roditelja, od kojih ne bi ni mogao osjetiti kišu. Nije se parkiralo posred ceste da ne pokisnu princeze i prinčevi. Nisu se preventivno pili multivitamini u tabletama, ni sterilizirale ruke prije i poslije igre nerazumnim tekućinama iz plastičnih bočica, koje su danas „must have“ svake ženske torbe.
Nisu se nosile marende u kutijama na Zelde,Elze, Pokemone....(osim možda Mare iz petog be, jer su njoj starci radili u Njemačkoj,pa je ona sve imala u kutiji.) Nosili smo kruha i paštete, ili marmelade i masla. I to bi podijelili pod odmorom, da prije pojedemo i nastavimo se igrati. Vatala, kukala, zoge, na franje....

Ne pamtim da je ikoga čekala mama ispred škole s pitanjima nadobudne sove:“Šta si dobila danas? Jel' te pitalo?“
Niti se stvarao čopor mama, nakon svake smjene naguranih ispred ulaza školske zgrade komentirajući učiteljicu i njene metode. Nisu se viberale, ni what's up-ale sa našim domaćim radovima ako nismo bili u školi. Išli smo sami jedni kod drugih. I nismo sterilizirali ruke ni prije ni poslije. Bili smo prijatelji.
Bili smo djeca.

Sve se svelo na broj. Tu usranu izmišljotinu ljudskog uma kao mjeru za sve.  Opterećeni učitelji,  opsjednuti roditelji, frustrirana djeca.
Ali kako izmjeriti ljudskost?  Koliko je veliko srce djeteta?

Koliko teži teret na njemu koji svakog dana donosi u školu?!

Kad vidim prvaša da plače jer je dobio lošu ocjenu, davi se  u suzama-jer što će reći mama?! -srce mi puca.
To ne može riješiti ničim iz bočice.

E pa sve te mame, tate, bake,tete....sve te frustrirane duše koje mjere život brojevima javno pozivam da prošetaju malo onim  katom splitske bolnice. Znate tamo gdje boluju djeca. I pogledaju njihove mame koje broje još jedino koliko vremena imaju. Pozivam ih da prošetaju dječjim domovima i poslušaju kako zvuči samoća. Kako je tiha tuga i jad. Kako je bezbrojna nemoć.
Pozivam ih da otvore stare foto albume sebe u dobi djeteta. Da dobro pogledaju u te oči. I da se pokušaju sjetiti što je pisalo u kojoj kockici imenika, svake godine njihovog školovanja....
Što?! Ne ide?

Ali sam sigurna da će se sjetiti svih ohrabrenja koja su im upućena. Mirisnih torti za rođendane. Tople juhe kad su napadale fibre. Izleta sa obitelji. Sigurna sam da će se sjetiti velikih riječi „TI TO MOŽEŠ“......“VJERUJEM U TEBE“......“VOLIM TE BAŠ TAKVOG KAKAV JESI“.
A sve te kockice u imenicima......svi ti smiješni brojevi od 1 do 5.....samo su trag u suludom  svijetu natjecanja.

Ajmo stvarati ljude. LJUDE. Nemjerljivog srca.
I kad dođete po svoju djecu ispred škole, možda da pokušate sa: „ Kakav ti je bio dan?“ , „ Jesi danas nešto zanimljivo naučio?“ ili jednostavno....“Kako si, dušo?“


KOMENTARI: