IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Bilo je negdje malo prije podne taj dan. Sićan se da sam imala neku majicu na rige i da sam je taman malo prije toga flekala breskvom.  Soćnom, mirisnom breskvom iz našega vrtla. Otac je moj posadija, ili njegov otac prije, nisam više sigurna.

A onda jedan od onih trenutaka, u kojem se zapetljaju svemiri i svaki smisao nestane poput pepela ćaline cigare. Sirene. Prve koje smo čuli. Pred očima mi je otac moj i suza u njegovom oku. Nevjerica. Dva metra čovika, ijadu metri emocije u raspadu... Ne viruje da će stvarno gađat. Zovu ga. Mora ići. Oblaći se. Zvuk onih čizama crnih ka noć, broj 48, para  mi mladost.
Sićan se da su mi se kolina tresla. Sićan se da mi se duša rasula nepravilno ka mendule iz cukra.  Sićan se straja u svakoj pori, u udahu i izdahu. Sićan se dice i judi s kojima smo dilili sklonište. Kako smo kusali mermeladu iz tegle s jednon žlicon nas deset.  Mraka i redukcija struje.  Sićan se kako je granata roknila u susidovu kuću u susjednoj ulici u Gomilici, s broda, jer je bija vojno lice JNA....i kako sam nakon toga počela mucat pa san mucala godinu dana.  Sićan se kako su ljudi čekali isprid karitasa pelene i mliko. Sićan se kako su mi priko noći roditelji prestali biti mladi ljudi. I postali oni koji preživljavaju.

A onda 94.,95.-ta.... doba u kojem su mi krila rasla i otpadala istovremeno. U to vrime sam ga samo čekala. Volila. Molila se. Pregovarala i pogađala se s bogom i svemirom samo neka mi ga vrate živog. Netaknutog. Ljubav je sila zbog koje sve preživiš. Nebu fala.
Polje dobra bilo je otvoreno za nas. Bogu fala zanavik.

Puno ih se nije vratilo. Puno je majki dobilo svoju dicu u škatulama. Puno je dice koji i danas još jedino pamte zvuk čizama po hodniku nekoga tko odlazi za vazda.
I zato ne mogu ne osjetit sve te bodlje po srcu i danas , ka i onda. Jer sam tu doma.
Tu su mi i didi i pradidi....i njihovi didi i pradidi resli.
Tu mi je otac objasnija kako se sadi kupus i maslina. Kako triba reć "Zdravi bili" koga god trevin puten.  Ovde su me didi učili kako se pravi vino u konobi i kako se suše smokve. Ovde me baba naučila molit se anđelima...i fala in govorit. Svaki dan. Za sve.
 Ovde me život naučija oprostit. Svemu i svima.

Neka je nebo veliko i dobrostivo svima onima kojih više nema. Neka je Svemir mudar da začepi gubice svima onima koji govore iz mržnje i neznanja. Svima onima koji se busaju u prsa i kite se tuđim tugama i uspjesima na mukama,  kao trofejima.
Neka je Nebo milostivo svima usnulima pod puškama i noževima.
Neka je Nebo milostivo svima čija imena još samo njihovi pamte.
Neka je Nebo milostivo i svima nama da smo mudri i veliki , i da nas, ne da Bog nikad više ovakva tuga ne dotakne.

A ponosna? Ponosna jesam. Na snagu ovog napaćenog naroda od kojeg jesam. Na jedinstvo kad treba.
Na svakoga od nas koji pruži ruku onome kome treba i otvori vrata dobronamjerniku.
Na svu tu mladost, starost.....na djecu koja su danas ljudi. Ljudi koji nadam se svojoj djeci usađuju ljubav. Snagu. I bezgraničnu vjeru u dobre ljude. Jer velik je svijet. Ali jedna je Domovina.
Blagoslovilo Vas svo dobro svita ovoga, dobri judi. Volite. Volite. Volite.


KOMENTARI: