IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME 
Ispod nekog srca svi smo rasli do onih pola metra dovoljnosti za život. Svi smo slušali disanja u iščekivanju  novog oblika života, koji će nju i nas nanovo roditi. Isprepleteni odnos obožavanja i zamjeranja....Njima - jer u sebi prepoznamo sve one osude kojima ih gađamo, sebi - jer nismo ono što su od nas htjele stvoriti.

Proleti tako ta vremenska lenta pred nosom, ne shvatiš kako ni kad, i osjetiš kako ispod tvoga srca tih istih pola metra neopisive ljepote smislenosti i drhtanja raste u novi život, koji će te nanovo roditi.
Majka.Mater. Mama.

Trenutak kad ti odvoje toplinu iz utrobe, samo na tren da ga pregledaju i okupaju, a ruke ti već vape da ga parkiraju u zagrljaj. Da ga pečatiraš poljupcima kao predsjednik svemira, glavni sudac i porotnik, vičući: Oslobođen od svega lošega. Voljen i sretan. Zanavik.

Trenutak kad prvi put ugledaš te sljepljene oči, kojima si Mona Lisa, najveći toranj u kojem su sigurni i vjeruju kako nema ni dalje ni bolje.
Kad pomirišeš onih par vlasi na mekanoj glavici i osjetiš što to znači Raj. A ono kraj tebe diše i postoji. Svetost suludosti u našim molitvama. Heej!  Moliš se da zastane balota na tren.Da  taj vatromet  ljubavi osvijetli svaki mrak. Od Zemlje do Mjeseca. Od zvijezda repatica do najdubljih strahova čovjeka. Da svaku dušu netko tako zavoli.

Trenutak kad prebrajaš prstiće, a sva utrnula od prethodnih boli....pa se smiješ blesavo, panično presretna - Hoću li te znati voljeti koliko treba?
Prva noć. Prvi podoji. Koraci i riječi. Prvo „Mama“ i „Vojin te“....

Trenutak kad ga ostavljaš u vrtiću nekim tamo nepoznatim ljudima, i trudiš se vjerovati im kao najboljem izboru upakiranim u povjerenje. Sumnjičava i preplašena, jer si mater - jebiga.
Škola. Prilagođavanje. Fibre i proljevi. Svađe i nerazumijevanja sa vršnjacima. Prve ljubavi, prijateljstva. Sastajanja....rastajanja.  Eno je na motoru s nekim tamo kosmatima....smrdi na cigare kao i ja osamdesetih....devedesetih....Skrivene bilježnice pod katancima. Osude i pogledi. Pitanja zbog kojih još nisu izmišljene odgovarajuće enciklopedije. I nikad neće takve doći do tiskara. Šta slova znaju o emocijama...Trenutak kad se prihvatiš kao Majka. Mater. Mama.
Kao ona koja sve zna i pojma nema. Ona koja brani snagom  lavice,  ljubi božanskom ljubavlju, ona koja voli kako samo mater može voljeti.
Kad se prihvatiš kao privilegirana. Dostojna izazova da pomogneš Bogu u oblikovanju Čovjeka. Da ga štitiš istinama i povjerenjem, kao svetim uljem. Da ga kupaš vjerom u te noge da mogu pretrčati svjetove, u te ruke da mogu grliti samo najbolje i najtoplije duše u prekrasnim  suputnicima.
Kad shvatiš da si ti Ona koju gleda i uči iz primjera. Da si ti ona koja im je dužna pokazati da je šaren ovaj svijet. Da nije dosadan ni strašan, kako nam pokazuju ljudi u sivom, sa omčama oko vrata.  Da je u redu igrati se uvijek i zauvijek, i željeti dotaknuti zvijezde.
Kad shvatiš da si majka. Mater. Mama.
I da bez obzira na sva  svoja dostignuća i titule, nikad nećeš biti ništa vrjednije od toga.


KOMENTARI: