IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Zvala se Senada. U to vrijeme, kad sam je upoznala, imala je nekih 13 godina, i bila ostarjelo dijete. Rođena negdje u centralnoj Bosni, odrastala na toplim majčinim zagrljajima, očevim odobravanjima i domaćim pitama. Sretna i bezbrižna. Dijete.

Pričala mi je da ne zna zašto im je srušena kuća i ubijena obitelj. Pamtila je priče o religijama i uvjerenjima, o „vašima i „našima“, ali ih na svu sreću, nikada nije razumjela.

Senada je nosila odjeću drugačiju od moje. Pokrivala je kosu, imala prekriveno tijelo, i molila meni nepoznate riječi-ali iz jednakog srca.

Preboljela je, kaže , i oca i majku, i baku s očeve strane...bili su „krivi“ jer su iz Banja Luke...znala je da im je duša čista otišla onom nekom u koga su vjerovali. Majka joj je prije nego je sklopila oči rekla: Nađi mir i oprosti im dijete.

Ali Biljanu nikad preboljela nije.

Djevojčicu neupakirana u ijednu parolu ovog svijeta. Slobodna od religija i bogova, od tv jebivjetara sa tupeima mjesto mozgova. Slobodna od programiranja zombija, svetih slika i ikona, slobodna od slobode kako se ispostavilo. Rasle su zajedno. Senada je odgajana u pravoslavnoj obitelji , Biljana u domu za nezbrinutu djecu-kao apsolutni ateista po religijskom opredjeljenju. Ona je vjerovala u ljubav. I neko bolje sutra.

Ali, kako to već biva, kad se masovna histerija plasira u ljudske duše, programirane po otkucaju srca onih u odijelima koji potpisuju naša sutra... u jednom od bombardiranja malog sela negdje u Bosni, jedino što nije otišlo u zrak, Biljanin je pogled parkiran u dušu prijateljice koja je zajedno s njom vjerovala u ljubav.

Kažu danas da je ljubav i obući se u crno i paradirati pred kazalištima, prijeteći ljudima smrću i sakaćenjem. Kažu da je ljubav zabranjivati mladosti rock&roll jer je to sotonistička glazba i tjera ih direktno na put za pakao. Kažu da je ljubav ići nedjeljom na misu, koju god, svatko će ti svoju servirati kao jedini pravi izbor čiste savjesti.

Najčešće, o ljubavi pričaju oni kojih se živo fućka, da ne kažem jebe, za ljubav.

U vrijeme dok se 2017.-ta godina sramežljivo i razočarano kotrlja, u kojoj normalni ljudi shvaćaju da imaju pravo na izbore o tome što će i hoće li gledati, slušati i živjeti, o čemu mi pričamo?

Igranje Batmana pred teatrom? Puškaranja golobradih momaka koji su za vrijeme rata nalazili još negdje u testisima svojih očeva, neplanirani uopće za ovakva ludila. A rođeni su za ljubav. Nisu li?

Nijedna podjela, nijedna zabrana nikada svijetu nije cijelost donijela.

Pa ako već imate toliki strah pred nečim što vam je nepoznato, i zvuči totalno drugačije od vaših uvjerenja ( da....to se zovu uvjerenja) okrenete glavu i šetajte svojom cvjetnom stazom. Pred vama će uvijek rasti ono što ste sami i posijali.

Isto kao što ću ja nastaviti mojom, kad čujem kako cajke trešte iz auta tih istih golobradih koji prolaze ulicama. Izbori. Sloboda su izbori.

Kao što Senada i danas nosi pogled ubijene prijateljice koja je vjerovala u ljubav i bolje sutra na svojoj duši, ajmo ponijeti samo najbolje.

Religije su upakirale riječi u knjige, knjige u građevine, strahove u ljudske kosti.

Bog je ljubav zamislio u obliku ljudi.....sigurna sam, samo ljubav.

A ljudi su svoj oblik izobličili.


KOMENTARI: