IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Ja ne vjerujem u Boga koji kažnjava. Ne vjerujem u instituciju koja promiče ono što mi ne pokazuje primjerom. Isto kao što ne vjerujem ni ljudima koji jedno čine, a drugo govore.

U srednjoj školi, razred do moga, sjedila je jedna - nazovimo je Tonka. Uvijek nekako po strani, s tamnim podočnjacima, tiha i nevidljiva. Sto kila tuge i problema na tada 17-godišnjoj djevojci. Nije bila druželjubiva, odgovarala je sa "da" ili "ne" ako bih joj uputila pitanje.
Tonka je nosila crno i sivo. Grizla je nokte i gledala u pod.

Tonku je trudnom učinio njezin ujak. Brat njene majke koji ju je sustavno silovao godinama. U maloj sobici na Pujankama,da tu...odmah blizu nas.
Tonka je imala oca alkoholičara i poluludu majku koju je silovao, ispostavilo se to kasnije, njen vlastiti otac.

Jedna profesorica iz naše škole uzela je stvar u svoje ruke i spasila Tonki život. Došla je do njene tete koja je živjela vani, i u klinici su prekinuli trudnoću u samom početku.
Godine psihoterapije, boli i užasa.

Danas je Tonka 40-godišnja žena i ima dvoje djece koje je rodila i jedno koje je posvojila. Bolesno. I ostavljeno.
Tonka je čovjek. Tonka je žena i nema te institucije ni zakona....nema tog boga ni čovjeka koji će me uvjeriti u suprotno.

Nitko nije dužan ni zaslužan hraniti se tuđim izmetom da zadovolji forme. Ne može se isključivo o ovakvim stvarima.
Naravno da abortus nije hir, i naravno da je nešto o čemu je teško iti govoriti. Ali ja ne mogu vjerovati da se ženama pokušava oduzeti pravo za koje su se krvavo borile.
Dok su ih masakrirali zahrđalim vješalicama po mračnim podrumima....dok su ih palili kao vještice oni iz zlatnih stolica.
Ne mogu vjerovati da se uopće priča o nečem takvom...tko daje za pravo suditi o tome?
Nije li dovoljno što moraju živjeti s tom odlukom do posljednjeg daha.
Imaju li ti ljudi svoju djecu? Kćeri?
Znaju li da se neka od njihovih pobožnih i naoko sretnih kćeri u svom dnevniku, kad svi spavaju snom pravednika, na dnu stranice potpiše sa ....Tonka.


KOMENTARI: