Grad Zagreb se svakim danom širi, dok se druga naselja smanjuju. Uz obalu se grade doduše apartmani, koji su prazni izvan turističke sezone. Nije čudno da zagrebački politički analitičari prezrivo nazivaju pojavu političara iz malih mjesta provincijalnim, jer se po njihovom ukusu oni ne bi smjeli baviti politikom, budući da to samo pripada metropoli. I to se može čuti od analitičara koji su i sami potekli od imotskih zabitnih sela.

I doista na mnogim medijskim kućama, koje su nikle u Zagrebu, uglavnom gostuju analitičari iz Zagreba. Poznato je da predsjednički sustav nije toliko koristan kao parlamentarni, jer dvojica znaju više od jednoga, koji mu k tome još i onemogućuju da sebe proglasi bezgrješnim. To je posebno vidljivo u Latinskoj Americi. Zagreb je slika predsjedničkog sustava gdje samo misli zagrebačkih političkih analitičara imaju vrijednost. A neki su od njih čak lukavo preko malih stranaka došli do unosnih saborskih mirovina.

Kad su bili dužnosnici iza njih se vukao rep malverzacija. Oni su stekli stanove, čak i u Americi, djecu školovali vani, a stalno nas poučavaju što je u politici dobro, a što nije. Nikada nisu pokazali kako su oni stekli toliki novac. A takav nije sam jedan. Većina je međusobno povezana i svojim nastupima zavode ljude, a vjerojatno i dodatno zarađuju svojim nastupima. Tako oni i dalje tobožnje znanje debelo naplaćuju.

Zagreb nema ni materijalnog konkurenta. Osijek, Split i Rijeka su mali igrači i nikakvi konkurenti. Svaki od njihovih istaknutih ljudi, da bi doprinio boljitku svome i narodnom, želi u Zagreb. Nije čudno da je „srce i duša integralnog jugoslavenstva bila i bit će u Zagrebu,“ kaže Zvonimir Hodak. Nakon Prvog svjetskog rata gotovo nitko nije mogao postati sveučilišni profesor u Zagrebu, ako nije bio mason, slobodni zidar, a nakon 1945. ako nije bio član Partije. Nije čudno da takav protuhrvatski smjer još uvijek vlada u samom srcu Hrvatske i uzrokuje žalosno stanje.

Zašto uvijek budu pozivani analitičari iz Zagreba na televizijske razgovore kad u tome mogu sudjelovati i stručne osobe iz drugih dijelova zemlje pomoću televizijskih centara po cijeloj zemlji? Članci njihovih novinara se objavljuju, iako ih nitko ne čita. Ne može se ni zamisliti da bi njemačka televizija objavljivala kako je iseljenim Nijemcima ugodniji život izvan Njemačke, dok se televizijske postaje kod nas takmiče, tko će ljepše opisati „sretan život“ iseljenika u Njemačkoj, Irskoj i drugdje, da bi potaknuli napuštanje domovine i onih koji su još preostali. Kao da nije ovom malom, ali starom narodu, dosta što su odselili mladi ljudi veličine broja Trogira, Splita i Omiša.

Hrvatska je dobila rat sa Srbima, ali nije s našim Posrbicama, koji su zauzeli gotov sav medijski prostor i odatle šire otrov po cijeloj zemlji. Hrvatska se državna televizija može, ako hoće, suprotstaviti takvim lažima koje nalikuju na veleizdaju. Dok zemlja propada oni se bave obnovom jugoslavenskog jezika, što tako otvoreno nisu smjeli ni u komunizmu. Velikosrpstvo je to lukavije radilo. Kao što ne uspijeva napredak zemlje pod vodstvom diktatora, tako je i u Hrvatskoj za sav neuspjeh, koji sliči na narodnu katastrofu, kriv medijski monopol „metropole,“ koja njeguje medijsko savezništvo protiv ove nesretne zemlje.

Kao što su diktatori uzrok svih neuspjeha u jednoj zemlji, tako je i Zagreb, preuzevši sav medijski prostor, kriv što nestajemo. Hrvatska ima devedeset posto katolika, a u značajnom medijskom prostoru nema ih niti deset posto. Otkud hrabrost, tj. bezobrazluk, da ti ljudi uče, tj. lažu ovaj narod?

Izvor: Slobodna Dalmacija


KOMENTARI: