PREDAVANJE KOJE ISPRAVLJA KRIVU SLIKU
Iako su imali priliku nešto više saznati o radu, ustroju i različitoj pohranjenoj dokumentaciji, Kaštelani nisu pokazali previše interesa za predavanje o dostupnosti gradiva u državnim arhivima, unatoč aktualnosti teme i nizu zanimljivosti o kojima je u utorak navečer govorio arhivist Državnog arhiva u Splitu, mr. hist. Radoslav Zaradić.

Predavanje je organizirala  Hrvatska udruge Benedikt, a povod za predavanje, kakvo je početkom mjeseca održano i u Splitu, je donošenje novog  Zakona o arhivskom gradivu i arhivima.

- Često se u javnosti stvara pogrešna slika o državnim arhivima i dostupnosti dokumenata koji se u njima čuvaju. Državne arhive gleda se kao na neke zatvorene i mračne institucije u koje se ne može tek tako ući, a to ne odgovara istini. Krivoj slici o državnim arhivima dijelom su doprinijeli i mediji  koji, ne poznavajući temu i materiju, šire dezinformacije – kazao je u uvodu predavanja Zaradić i u daljnjem dijelu objasnio kako se radi o ustanovama koje su otvorene svima.

Osvrnuo se Zaradić na povijest arhiviranja, posebno na povijest Državnog arhiva u Splitu, koji je jedan od 20 ustanova državnog arhiva koji u ovom trenutku djeluju u Hrvatskoj.
Nazočni su tako saznali da najstarije arhivsko gradivo potječe iz 10. stoljeća, kao i da čuvanje arhivskog gradiva u Hrvatskoj seže do 12. stoljeća, a zanimljivo je bilo i čuti koji se dokumenti  s područja Kaštela  čuvaju u Državnom arhivu u Splitu, poput dokumenata obitelji Demichelli – Vitturi tijekom nekoliko stoljeća,  dokumentacije javnog bilježnika Ante Šitina iz Kaštel Lukšića s početka 19. stoljeća, jedne od kaštelanskih pučkih škola, tvornice dalmacija između dva svjetska rata , seljačkih radnih zadruga i poljoprivredne stanice, Općinskog komiteta SKH Kaštel Sućurac i drugih.

Zaradić je u svom predavanju publici približio termine javnog i privatnog arhivskog gradiva, koje se gradivo mora čuvati u državnim arhivima, kao i koje se gradivo te na koji način može čuvati u drugim institucijama, koji su uvjeti potrebni za čuvanje gradiva, a posebno je objasnio utvrđene rokove arhiviranja te načine, zakonske propise i rokove kada pojedina dokumentacija može biti na uvidu javnosti.

- Ograničenje u pristupu manjem dijelu dokumentacije vrijedi  radi zaštite osobnih podataka, jer pravo na privatnost je temeljno ljudsko pravo,  ili ako se radi o  dokumentaciji, koja je klasificirana u skladu s jednim od stupnjeva tajnosti – ustvrdio je Zaradić.

Ovom prilikom istaknut je  problem korištenja dijela arhivskog gradiva koje je nastalo u razdoblju od završetka Drugog svjetskog rata do demokratskih promjena početkom 90. godina prošlog stoljeća, jer, kako je predavač naveo, SDP, koji je nastupio kao sljednik SKJ,  iako na to nije imao pravo  posebnim  ugovorom ograničio je korištenje jednog dijela gradiva, a problem je i jer je dio gradiva klasificiran kao tajno. Isto tako, desetljećima državni arhivi nisu imali niti uvid niti nadzor nad gradivom partije, vojske i policije, pa je tek manji dio tog gradiva predan državnim arhivima, dok je uglavnom  nepoznato gdje je završila takva dokumentacija s lokalnih razina.

- Kako bi se „priča“ o tom periodu na neki način završila potrebno je da znanstvenici imaju potpuni uvid u dokumente nastale do početka 90. godina. U svemu ovome postoji i problem što se dio gradiva nalazi u Beogradu, unatoč što je među državama nastalim iz SFRJ potpisan sporazum o sukcesiji, a vezano za arhivsko gradivo – čulo se ove večeri u dvorcu Vitturi.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske uspostavilo povjerenstvo koje čine predstavnici arhivske struke, kako bi se utvrdio novi prijedlog izmjena Zakona o arhivskom gradivu i arhivima, a namjera je  da se sve gradivo zaključno s 1991. godinom preda državnim arhivima i omogući njegovo korištenje.

Foto Ivana Topić (PGK)


KOMENTARI: