SPOMEN NA ISUSOVE MUKE I SMRT
Veliki je petak dan spomena Kristove muke i smrti. Toga dana vjernici liturgijskim slavljem sudjeluju u muci, što je bilo najvidljivije u postu žalovanja (usp. Mt 9,15; Mk 2, 20; Lk 5,34). Taj post nije korizmen, tj. pokornički, već vazmen, jer govori o življenju prelaska iz muke u uskrsnuće.

Dok u prvim stoljećima kršćani nisu imali posebno liturgijsko slavlje na Veliki petak, u 4. st. oblikovala su se različita neeuharistijska slavlja. U Jeruzalemu su se vjernici okupljali ujutro na Golgoti radi klanjanja Kristovu križu, a popodne su se okupljali radi službe Riječi s čitanjem navještaja Muke. 

Točniji podatci o liturgiji toga dana postoje tek od 7. st. Tako se spominje da je papa išao bos od Laterana do bazilike sv. Križa Jeruzalemskoga, noseći relikviju svetoga Križa. 

Boja koja se rabi u liturgiji je crvena, boja mučeništva i pobjede (a ne crna kao nekada), čime se naglašuje da ovaj dan nije dan tuge, već razmatranja smrti Kristove kao izvorišta našega spasenja. Jednostavnost ustroja ujedno je i snaga izražajnosti ovoga slavlja. Svećenici dolaze do oltara koji je ogoljen i prostiru se pred njim. Svećenicima se preporučuje da učine gestu prostracije koja je puno izraženija od klečanja, a ujedno i rijetka u liturgiji na Zapadu.

U liturgiji Riječi čita se evanđeosko izvješće o Muci iz Ivanova evanđelja. Tipičan je element Velikog petka litanijska molitva vjernika; tipična je zbog svoje prepoznatljivosti, jer je to izvorno svjedočanstvo prvotnoga kršćanstva, dok je molitva vjernika koju danas nalazimo u euharistijskome slavlju bila zapostavljena i obnovio ju je tek Drugi vatikanski sabor.

Drugi dio liturgije Velikoga petka obilježen je klanjanjem Križu, koje u svojoj dinamici s jedne strane govori o drvetu kao nositelju smrtnoga ploda, a s druge o drvetu koje nosi plod života. Treći dio liturgije je sveta pričest. Crkva zatim uranja u tišinu iščekivanja Uskrsnuća.

 


KOMENTARI:

Stari Komentari

  • Nema komentara
Komentiranje je moguće smo putem facebook komentara