DOKTORICA BALUNA
Njena službena titula je doc. dr. kinezioloških znanosti, smjer nogomet, ali svi je, govori nam, zovu doktorica nogometa. Ona se zove Petra Mandić-Jelaska, ima 29 godina i ako netko u početku i ima skepsu kad je u pitanju razgovor o nogometu sa ženama, ta se skepsa rasprši vrlo brzo kad Petra počne pričati o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Već četiri godine drži nastavu na Katedri za nogomet splitskog Kineziološkog fakulteta kao vanjski suradnik.

Kako su muški studenti reagirali kad si tek počela raditi? Je li bilo onoga: “Šta će ona, vidi je krhka, ona će nama o nogometu govoriti?”

- Izgled vara što se toga tiče i ja odmah pri prvom predavanju prekidam svaku sumnju nakon praktičnog pokazivanja elemenata. Volim da nastava bude profesionalna i zanimljiva. Tako da se uvijek odvoji vrijeme za igru kojoj se obavezno priključim. Tako da vrlo brzo se stvari same odvijaju po sebi i poštovanje studenata ne izostaje. Kada sam uključena u igru, studenti se u početku boje startati malo jače, jako su pažljivi, imaju respekt jer sam profesorica, ali ja im govorim da nema puštanja jer od toga onda nema ništa. Draže mi je da dobijem po nogama, ali da se igra kako treba. Nogomet je obavezan predmet i za studentice tako da se polako ali sigurno razbija taj mit o ženskom neznanju nogometa.

Otkuda tolika ljubav prema nogometu?

- Pokojni dida je igrao i trenirao nogomet, moj tata je isto dugo igrao, tako da potječem iz sportske obitelji. Imam dvije sestre, u početku su i one igrale nogomet, no jedna je odustala i bavi se plesom, a druga je došla i do reprezentacije. Dida mi je usadio ljubav prema Hajduku i Realu. Sigurna sam da ću i ja jednog dana, kad postanem majka, svoje dijete od malena voditi na utakmice. Od malena sam aktivno trenirala nogomet. Sve što je imalo veze s nogometom jako me zanimalo. Tako sam prije 10 godina položila za nogometnu sutkinju, s vremenom sam napredovala do savezne sutkinje. Uvidjela sam da suđenje nije za mene. Ubrzo mi se otvorila prilika da postanem glavna trenerica u ŽNK Split i to sam prihvatila.

Kako ti je bilo suditi muške utakmice, točnije treću ligu? Je li bilo psovanja i svog onog “folklora” koji se inače odvija na utakmicama nižih liga?

- Stvar je osobe boji li se suditi ili ne. Igrači brzo vide da nemate samopouzdanja ako osjete vaš strah i tu mogu nastati problemi. Imala sam situaciju da su mi se na utakmici finala Kupa Kaštelanske rivijere igrači potukli, pokušala sam to primiriti. Pravila su tu da se provode, no nekad morate nešto i prečuti da ne biste utakmicu odveli u puno goru situaciju. U početku mi sigurno nije bilo ugodno kad bih čula da me psuju s tribina i slično, ali tijekom deset godina čovjek se navikne i točno zna kako će i kada reagirati. Kad bih na svaku psovku reagirala, ne bi se većina utakmica ni završila - kroz smijeh će Petra koja je, dok je igrala, bila na poziciji srednjeg veznog.

- Krenula sam kao napadač, ali imala sam tu “loptu s očima”, pa su me svi treneri gurali na tu poziciju srednjeg. Nogomet sam trenirala od svoje šeste godine. Malo sam u početku krila od oca, pokrivali su me mama i dida. A poslije, kad je i sestra krenula, onda smo mu rekli i za mene. Nije htio da igram s muškima, da me netko ne ozlijedi jer sam tad igrala i tenis. Uvijek sam na ulici igrala, s rođacima, s nekim bivšim nogometašima Hajduka koji su moji prijatelji, više sam na cesti odgirala utakmica nego ičega. Kada se osnovala ŽNK Dalmacija, odmah smo se upisali i sestra i ja i otac je postao najvjerniji fan, nije propustio niti jedan trening.

Kako je bilo tebi kao djevojci igrati nogomet?

- Bilo je teško probijati led, nisu baš mali previše razumijevanja u srednjoj školi, pa je teško išlo. Danas je puno bolje, sve više roditelja pušta svoje djevojčice da treniraju nogomet iako to još nije onako kako bih ja htjela. Ja baš volim u nogomet i htjela bih da ga što više curica igra.

Kao vatrena torcidašica, kako ti se čini Hajduk ove sezone?

- Kad dođe novi trener, neovisno o tome koliko iskustva i znanja posjeduje, ne treba odmah kritizirati, treba svakome pružiti šansu. Ja inače ne komentiram trenere s kojima nisam radila i čiju logiku rada ne znam. Može se dogoditi da čovjek pobijedi četiri utakmice zaredom, a jednostavno ga je sreća pratila, a može se dogoditi i da je izvrstan stručnjak, ali da mu jednostavno sve krene u drukčijem smjeru od planiranog. Kako se u Hajduku radi?

Za tako nešto komentirati trebala bih biti upoznata sa svim pojednostima rada. Ovako, svaki bi komenar bio površan. Kad gledam kao navijač, ne volim kad svaku utakmicu predvidim da će Balić izići u 65. minuti, a njega izuzetno cjenim jer ga znam otkad je počeo igrati. Sa stručne strane, pak, kao netko tko voli nogomet i nešto se malo razumije, onda se treba poštovati trenerovu viziju. Balića i Vlašića najviše poznajem jer sam im i sudila kao mlađima, znam njihove početke i pratim kako napreduju. Za obojicu se odmah vidjelo da strahovito odskaču. No, sigurno ne bi bilo ništa od talenta da ga nisu razvijali mukotrpnim radom.

U Hrvatskoj je, kad je tek počeo ženski nogomet, široj javnosti pojam bila Maca maradona? Kako to da danas nema neke nove mlade “Mace” koja bi svojom pojavom i reklamom u medijima možda popularizirala više taj sport?

- Maca je legenda, još igra s 55 godina i baš joj se divim. A što se tiče “zvijezda” u ženskom nogometu... ima ih, i te kako ih ima i u Hrvatskoj i ove koje igraju vani, njih pet, šest koje su i igračice reprezentacije. Nedavno smo igrale s Njemačkom i izgubile 1:0. No, da su igrale cure koje se nisu mogle odazvati, to sigurno ne bi tako završilo, Njemačka bi sigurno izgubila. Mislim da je reprezentaciji protiv Njemačke nedostajala Ana-Marija Kalamiza i Vanessa Zlosa. Cure se ne odazivaju jer rade, a ako odu igrati, izgubit će posao. Mi smo još totalni amateri, to se u Njemačkoj ne može dogoditi. Neka nam daju samo godinu dana da cure samo treniraju, ne bi nas Nijemci pobijedili.

Kako komentiraš opaske da su nogometašice “muškobanjaste” žene?

- Kako postoje različiti tipovi žena, tako je i kod muškaraca. Bez obzira na to kojim se sportom bavili, ragbijem, rukometom ili nogometom, žene u sportu ne dobivaju nikakvu grubost. Načinom treninga zasigurno se mijenjate, ali ne toliko da postanete muškobanjasti. Ne treba nikoga osuđivati na temelju izgleda. Nisam se nikad bojala da bih mogla postati, što vi kažete, muškobanjasta. Inače, prva stvar kad žena kaže da igra nogomet, pogledaju vam u noge, da vide jesu li krive. To je prva opservacija. Ali ima mnogo nogometašica koje, ne da nisu iskrivljene nego su pravi modeli. Zato, roditelji, ne bojte se za svoje kćeri, dajte im slobodno da treniraju nogomet!

Izvor: Slobodna Dalmacija


KOMENTARI:

Stari Komentari (9)

  • (Gost_9811)

    pozdravljam i podržavam njen rad...ipak jedna mala zamjerka u izjavi koju je dala vezano uz Vlašića i Balića...nisu oni samo uspjeli na osnovu svojih truda i muka po treninzima nego i radi guranja u svim mogućim smjerovima...das su poneki drugi igrači imali takvu podršku...postali bi možda i bolji igrači nego što su to Vlašić i Balić...inače sve 5!

    oko 1 godine prije
  • Domaci1234 (Gost_5138)

    Slažem se sa prethodnim komentarom Sve 5+.Samo naprijed

    oko 1 godine prije
  • (Gost_8652)

    Meni se čini da joj/im ne gledaju noge iz baš tog razloga...

    oko 1 godine prije
  • ja (Gost_8506)

    Počela je da iskače iz paštete :D

    oko 1 godine prije
  • (Gost_47)

    bravo za nju i njene roditelje

    oko 1 godine prije
  • (Gost_222)

    Čestitan.Tati Srešku takodjer.

    oko 1 godine prije
  • ivan (Gost_5319)

    ma istinu triba pisati , ko se to oce uvjek hvaliti po novine

    oko 1 godine prije
  • (Gost_1215)

    divan karakter, milina :D

    oko 1 godine prije
  • (Gost_6138)

    neka ženske tuku balun , neka budu pjevačice, neka manekenke i misice, to dali znadu prišit botun , kupit i skuvat verduru nije važno.

    oko 1 godine prije
Komentiranje je moguće smo putem facebook komentara