U kvizu »Tko želi biti milijunaš« osvojio je 125 tisuća kuna, dok je u »1 protiv 100«, udvostručio taj iznos i otišao sa 252 tisuće kuna. Priznaje da se nakon nastupa u »Milijunašu« prvih pola sata nije sjećao niti jednog osim zadnjeg pitanja. U »1 protiv 100« došao je smireniji, ali uzbuđenje je raslo kada se morao pojaviti u drugoj emisiji i »potući« posljednjeg protivnika iz galerije. Kaže da je tada spoznao što je to predinfarktno stanje. Mario nam je priznao da je jedini ritual kojem pribjegava prije nastupa u kvizovima - jedenje čokoladica. Sa tridesetogodišnjim Splićaninom »na privremenom radu u Zagrebu«, kako se predstavljao Tariku Filipoviću, našli smo se u prostorijama Ansambla Lado, gdje radi kao voditelj odnosa s javnošću i marketinga, jer se tamo, kaže, najugodnije osjeća. Unatoč financijskom uzletu, naš je sugovornik ostavio dojam ozbiljne i skromne osobe koja stoji čvrsto na zemlji. Iako mu, kako sam kaže, na pamet padaju razne ideje kako potrošiti novac, on je položen u banci i najvjerojatnije će biti dobar temelj za stan.

A dobri temelji obrazovanja udareni su, kaže, u roditeljskom domu. »Iako su nam roditelji stekli samo osnovnoškolsko obrazovanje, nikada nisu sputavali našu želju za znanjem. Otac Ante radio je u javnom gradskom prijevozu, dok je majka Marija bila kućanica. Glavna preokupacija bila im je naš dobar odgoj i mogućnost kvalitetnog obrazovanja«, rekao je Šimundža. Prisjetio se kako mu je bilo divno odrastati uz tri starije sestre, te se nerijetko osjećao kao ga odgajaju četiri mame. Danas su dvije uspješne liječnice, treća je inženjerka građevine, a sve tri su i brižne supruge i majke koje sve odreda imaju po troje djece. »Roditelji samo čekaju kada ću i ja postati otac kako bismo mogli oformiti nogometnu momčad«, našalio se naš sugovornik.

Možda baš zbog toga što je odrastao sa starijim sestrama, oduvijek mu je više odgovaralo društvo starijih. Razgovori s njima bili su mu poticajniji od čavrljanja s vršnjacima. Od starijih je uvijek nešto mogao naučiti. »Najviše su me zanimali jezici, povijest i zemljopis stoga sam takvu literaturu čitao u dahu i uvijek tražio dodatne informacije po enciklopedijama. Matematiku baš nisam pretjerano volio«, priznao je Šimundža. No da ga nije strah »uhvatiti se u koštac« i s matematičarima govori i to da je odnedavno u vezi s Tihanom, inženjerkom matematike, koja se uz to bavi i jazz-baletom.

U srednjoškolsko doba i on je, otkriva, koketirao s glazbom. S ekipom iz škole oformio je bend »Happy As Claudius« u kojem je svirao bubnjeve. Osobito su ih nadahnjivali Pearl Jam i Nirvana, čije su obrade svirali. Njihovu uzbuđenju nije bilo kraja kada je nakon dugotrajna vježbanja u garaži trebalo izaći na svjetla pozornice. »Bilo je to u Domu kulture u Kučinama, u splitskom predgrađu. Protrnuli smo od straha kada smo vidjeli da je u publici desetak ljudi. No u zadnji su tren stigla dva Prometova autobusa puna naših fanova i svirka je mogla početi«, prisjetio se nesuđen bubnjar koji ne poriče da bi se u skladu s trendom obljetnica raznih svjetskih bendova i njihov mogao jednoga dana okupiti i zasvirati nešto za dobra stara vremena.

Nakon veselih srednjoškolskih dana u Splitu, poželio je proširiti horizonte i zaputio se na studij komunikologije u Rim. Roditelji ga nisu zaustavljali kada su vidjeli da je njegova odluka ozbiljna. Vječni grad ga je fascinirao svojom raznolikošću i bogatom kulturom. Ipak kaže da ne bi mogao živjeti u Rimu, jer mu taj grad oduzima previše energije.

Iako je najprije upisao državno sveučilište, poslije se prebacio na Papinsko salezijansko sveučilište. »Pribojavao sam se da bi to posljednje moglo biti ideološki obojeno, da ne kažem ograničeno, ali ugodno sam se iznenadio uvidjevši izrazito visoku razinu uvažavanja različitih mišljenja i ideoloških opredjeljenja. Iako su profesori, i svećenici, i laici, redom bili vrhunski profesionalci na svojim područjima, često vam se moglo dogoditi da završite s njima "na pivu" u potpuno prijateljskom i neformalnom ozračju, što vas ne bi ispričalo od kvalitetne pripreme ispita. Štoviše, zahtijevalo bi od vas još ozbiljniji angažman. Nije bilo tabu tema, ni zabranjene glazbe, ni zabranjenih predstava, ni zabranjene literature. Sve što je izraz ljudske kreativnosti i ekspresije, pa čak i ono što kod nekih izaziva sablazan, ovdje je bilo najnormalnijim predmetom znanstvene rasprave«, govori Mario.

Kako bi si mogao priuštiti život u glavnom gradu Italije, u jednom je trenutku počeo raditi kao turistički vodič. Najprirodniji odabir za nekoga u kome čuči znatiželjan dječak. Trenutačno je »zaljubljen« u Portugal, osobito u mentalitet ondašnjih ljudi i gastronomske užitke, a mašta o Brazilu, Peruu i Indiji, a veseli se i odlasku u Edinburgh ovoga ljeta gdje planira posjetiti tradicionalni Međunarodni festival glazbeno-scenskih umjetnosti.

»Vodio sam turističke ture po Rimu, te sam surađivao i s Hrvatskim veleposlanstvom pri Svetoj Stolici. Tako sam 2002. imao čast tri dana biti domaćinom članovima ansambla Lado koji su došli u povodu darivanja hrvatskoga božićnog drvca Papi«, govori Šimundža.

Taj susret nabijen emocijama urodio je plodom jer su ga iz Lada pozvali da im bude glasnogovornik što je prije tri godine objeručke prihvatio. »U Lado sam došao sa srcem, i to mi je vrlo ugodno iskustvo. Na ljeto nas čeka velika turneja po gradovima na našoj obali, od juga prema sjeveru. Turneja završava 8. kolovoza u pulskoj Areni velikim folklornim spektaklom«, priča Mario. Od obveza ovoga ljeta čekaju ga i Večeri dalmatinske pisme u Kaštel Kambelovcu, gdje je angažiran kao inspicijent i tehnički voditelj festivala. »Moji glazbeni ukusi su prilično široki i vođeni prvenstveno kvalitetom izvedbe, ali i raspoloženjem. Tako ću s jednakim zadovoljstvom poslušati koncert Josipe Lisac u Tvornici, Misterij bugarskih glasova u Lisinskom, TBF u Aquariusu, U2 na stadionu ili klapu na nekoj pjaci. Osim pjevanja za dušu i 'hvatanja terce' u društvu prijatelja, nikad nisam aktivno pjevao u nekoj klapi. Moj jedini javni pjevački nastup bio je s muškom vokalnom skupinom Ansambla Lado u zagrebačkoj katedrali prije dvije godine kada smo u sklopu Božićnog koncerta izveli nekoliko dalmatinskih pučkih napjeva«, govori Šimundža.

Nakon svih silnih putovanja i radnih obveza u Zagrebu, Mario svoj mir nalazi na terasi kultnog splitskog kafića »Žbirac« u uvali Bačvice. »Srce mi je ispunjeno kada se s najboljim prijateljima, Antom i Mislavom, nađem u Žbircu na kavi pa se uz dozu ozbiljnog ili neobaveznog razgovora 'podvrgnemo procesu fotosinteze'. Taj mi je kafić poput dnevnog boravka kada jednom, dvaput na mjesec dođem u Split«, otkriva nam. Osim razgovora ugodnih s dragim ljudima na Bačvicama se zaigra i picigin, koji je većini Splićana glavna ljetna rekreacija, ali ga sve više entuzijasta doživljava kao strast koja se živi tokom cijele godine.

»Savjetovao bih svima koji se prijavljuju na kvizove znanja da dođu što opušteniji, jer tada je pobjeda izglednija. Svatko tko u glavi vrti cifru koju može osvojiti neće mnogo napraviti«, poručuje Šimundža koji će sigurno »zasjati« u još kojem natjecanju znanja čim se za to pruži prigoda.

Izvor: Večernji list

Komentari:

Poslao Gost_167 dana 2008-05-17 15:00:07

Poslao Gost_109 dana 2008-05-18 12:35:28 bravo

Poslao Gost_62 dana 2008-05-19 09:38:58 lagnje se na kvizoviman znanje isplati nego za posal di i daje boje kuri podobnost  endem

e,da Poslao Gost_222 dana 2008-05-19 11:18:05 e vidiš, svi nam koji nešto vridu idu u Zagreb.

Poslao Gost_248 dana 2008-05-19 11:40:04 Jučer san vidija da je i naš bivši dogradonačelnik u Zagrebu!(da smo ji i tili više zajebat nismo mogli)

Dodaj komentar
Ime:	Gost
Naslov/Ime:
BBCode:
Komentar: