|
|
|
|
|
Glumio sam novinara i nije mi leglo!
|
 |
 |
 |
|
Autor S.MILA, N.STIPANIČEV (SD)
|
Četvrtak, 24 Lipanj 2004
|
|
|
|
 Čak su tri mjeseca prošla otkad je Maksim Mrvica posljednji put bio u Šibeniku. Za njega je to, kaže, maksimum jer mu povratak u Šibenik služi da “napuni baterije” za nove nastupe. A novi nastupi su uslijedili već 22. lipnja u Mostaru, kad je Maksim krenuo na veliku domaću turneju. Nakon toga, već ovoga četvrtka, slijedi Split, pa Opatija, Zadar, Osijek, Zagreb, Krk, Poreč i Trogir.
Na turneji Maksim svira materijal s posljednjeg albuma “Piano Player”, te dvije nove skladbe, varijacije na Paganinijevu temu, koje je sam napravio, te “Olympic Dream”, obradu Davida Essexa. S tom bi pjesmom Maksim mogao nastupiti i na otvaranju ovogodišnjih Olimpijskih igara u Ateni.
Otkud ideja za obradom “Olympic Dreama”?
Pa menadžer i ja smo došli na tu ideju jer nam se učinila kao dobra pjesma, pogotovo jer ima riječi “I live dream, I live the Olympic dream”. Poslali smo tu pjesmu organizacijskom odboru Olimpijskih igara i ako me pozovu, nastupit ću u Ateni.
Varijacije na Paganinijevu temu?
To je nastalo u Parizu prije dvije godine. Zapravo je riječ o temi koju su mnogi obradili, primjerice Rahmanjinov, Liszt i drugi. Traje oko pet minuta.
Hoćete li napraviti još neku obradu?
Za novi album pripremam svoje obrade nekih klasičnih stvari koje se meni sviđaju, balete i slično. Vjerojatno je da će neke pjesme za novi album napisati i Tonči Huljić. Sa snimanjem počinjemo na jesen, čim završimo s turnejom.
Svaki od koncerata na ovoj turneji stoji čak 16 tisuća eura. Je li za to “kriva” bogata produkcija?
Upravo tako. Imamo veliki videozid, posebno ozvučenje, svjetlo, a tu je i prateći bend. Na središnjem koncertu, na zagrebačkoj Šalati, imat ćemo čak pet videozidova. Za taj koncert se radila i posebna drvena konstrukcija.
Upravo ste se vratili s petotjedne turneje po Aziji. Kako je bilo ovaj put? Gdje ste sve svirali?
Počeli smo s Japanom, gdje smo imali četiri koncerta. Onda Koreja, Taipei, Filipini, Singapur i Hong Kong. Imao sam još uvijek odličan tim, pa je sve proteklo u najboljem redu. U početku je bilo malo naporno jer sam imao četiri koncerta u pet dana u Japanu. Počeli su mi već prsti otkazivati. Još uvijek me zovu po cijeloj Aziji, stoga smo odustali od promotivne turneje po Americi. To smo ostavili za drugi album.
Radite li neke posebne vježbe za prste?
U principu jedino plivam jer ne smijem ništa raditi s rukama.
Jeste li kušali što od azijske kuhinje?
Jesam. Dosta sam dobar što se hrane tiče i mogu sve probati. U Tajlandu sam probao pržene bube, skakavce i crve, a u Kini sam bio na nekakvom čudnom festivalu čudne hrane. Tamo sam samo probao pržene škorpione, a druge stvari ipak nisam mogao. Primjerice, vidio sam na pladnju veliki želudac od krave, koji je užasno smrdio, a Kinezi su ga jeli bez problema.
Jeste li imali kakvih filmskih ponuda?
Ne samo ponuda, nego sam i glumio u najpoznatijoj seriji u Taipeiju. Bila je to ideja ljudi iz EMI-ja. Mislio sam da ću morati nešto svirati, ili bar proći kroz scenu, kad ono — morao sam glumiti stranog novinara. Imao sam dvije rečenice koje sam morao izgovoriti na engleskome, kao bila je neka press-konferencija. A na setu je bilo bar 200 pravih novinara koji su tamo došli samo radi mene. Bilo mi je to prvi i zadnji put. Uopće mi se ne sviđa glumiti.
Kakva su iskustva s medijima u Aziji? Postoji li neki trač koji ste pročitali o sebi?
Ma ima toga dosta, ali ja to baš i ne čitam. Međutim, nigdje novinari nisu kao u Taipeiju. Vrlo su agresivni jer su navikli na puno poznatih ljudi. Tamo čim siđeš iz aviona, dočekaju te oni s fotoaparatima. I nema ni “dobar dan”, ni išta slično. Odmah se počnu unositi u lice i slikavati. Na televiziji su, međutim, bili dosta ljubazni i svašta su me pitali o meni i Hrvatskoj. A ja u džepu uvijek imam pripremljene prospekte o Šibeniku i Hrvatskoj, pa im je lijepo izvadim i pokazujem odakle sam.
A kakvi su obožavatelji? Čujem da tamo ne smijete nigdje bez tjelesnih čuvara?
Na to sam se već naviknuo. Ali uvijek mi je zanimljivo čitati pisma azijskih fanova. Oni se čak potrude, pa napišu neke riječi na hrvatskome. Možete misliti, piše mi cura iz Japana, a pismo počinje riječima: “Dobar dan, kako ste? Ja se zovem...”
Nedavno ste dobili platinastu ploču za 10 tisuća prodanih primjeraka albuma “Piano Player”. Je li to premašilo Vaša očekivanja?
Iskreno, jest. Računali smo sa zlatnom pločom, stoga je ovo fantastičan uspjeh. Glazba koju ja sviram nije ni pop ni zabavna, nego klasična glazba u obradama, tako da je to dosta neobično.
Kad smo već kod toga, i u pop glazbi imamo sve više primjera crossovera. Glazbenice poput Alicie Keys ili Vanese Carlton sviraju na klasičnim klavirima, a često su ubačene i violine. Što mislite o tome?
Zaista je u posljednjih godinu dana zavladao pravi boom u crossover glazbi. Danas svaka veća glazbena kuća radi svoju crossover glazbu. Svjetsko tržište je golemo, stoga ima mjesta za sve, i takva glazba će se uvijek moći prodati.
Jeste li razmišljali o nešto drukčijoj crossover glazbi, primjerice, o miješanju s pop glazbom i uvođenju vokala u pjesme?
Ne zanima me to. Ja sam ipak klasični glazbenik. Čim uđe vokal, to više nije klasika. Bilo je raznih prijedloga, da ja i obradim neke pop pjesme, no sve sam to odbio. Mislim, nikad se ne zna, ali zasad mi ne padaju ne pamet takve kombinacije.
Namjeravate li se vratiti u Šibenik?
Supruga Ana i ja namjeravamo zimi biti u Londonu, a ljeti u Šibeniku. Nedavno smo u Londonu kupili mali stan, a ovaj u Šibeniku smo već uredili. U principu ja mogu živjeti bilo gdje gdje ima faks, Internet i klavir.
|
<<<< Natrag |
|
|
|
|
|
|
Početna 
Novosti... 
